Poznata ruska poslovica u koga je srce tmurno, u toga svakoga dana kiši kao da je ušla u srce i dušu hrvatskog čovjeka. Kuknjava, kritika, upiranje prstom u druge, ne u sebe, neki negativni duh koji sve promatra negativno s neodobravanjem, uvukao se u Hrvate. Malo u šali, a više u zbilji, oni koji više poznaju taj problem kažu kako bez obzira na naše težnje i našu formalnu pripadnost Europi, duboko u sebi još čučimo na Balkanu.

I kao da kukanje pripada genetskom kodu svakog rođenog na ovim prostorima, pa i ako nećemo priznati da smo Balkanci, onda bar pod utjecajem Balkanaca imamo urođeno znanje o kuknjavi i kukanju. Osim svih mogućih vještina o kukanju, koje su nam nasljedne, na sve moguće teme, kao da stječemo i doživotno pravo na kukanje koje prenosimo s koljena na koljeno. Postali smo specijalisti o jadikovanju, u širenju trenda iritantnog negativizma, sve promatramo cinično, često bez kriterija u kritikama i prozivkama, vidimo samo i uvijek jedino ono što je loše. I to ne samo kada je riječ o političkim događajima, o problemima u društvu i šire, već doslovno svagdje i uvijek. Hrvati su sve škrtiji u pohvalama, kao da se natječu u tome da svoje nezadovoljstvo izražavaju kad i gdje god im se pruži prilika, a najčešće u zadimljenim kafićima, gostionicama, u susretu sa starim znancem na ulici, u tramvaju. Tada pokazuju svoju hrabrost na način da kukaju, žale se, pokazuju prstom na druge i šire zarazu koju bismo mogli nazvati neprijateljem nade.

Zašto smo kukavni, skloni jadikovkama, prozivkama i kritici, sve škrtiji na pohvalama? Zašto nas još čvrsto drži trublje Balkana? Što nam bi da gotovo njegujemo kulturu kukanja? Neka istraživanja govore o Hrvatima kao hladnim, suzdržanim i mahom ravnodušnim ljudima. Većinu dana su mrzovoljni i neraspoloženi. Teme razgovora najčešće su problemi, oni vlastiti ili tuđi i pritom smo uglavnom žalopojni i zajedljivi, pa kukanje postaje gotovo razmaženo. Na nezadovoljstvo Hrvata najviše utječe neimaština, nezaposlenost i krediti. Naravno, novac je važan faktor koji utječe na kvalitetu života, pa tako i na sreću. A ako ga nema, zbog svega toga osjećamo stres, bijes, tugu, zabrinutost. Tada je na sceni i neka vrsta kumulativnog nezadovoljstva čak i najmanjim sitnicama, recimo vremenskim prilikama ili neprilikama. Hrvati grintaju ako je vruće, ako pada kiša, pa ako je hladno. Usto, kod nas svi imaju potrebu govoriti o politici, državi, strankama, čelnicima stranaka, sportu i drugim javnim temama. Kad je riječ o nogometu, na primjer, Hrvati imaju tisuće i tisuće izbornika, svatko ima svoju reprezentaciju i nikog se na drugoj strani ne uvažava niti ne poštuje. Kuka se nad državom, govori o beznadnoj zemlji, izgubljenoj generaciji, besperspektivnosti. Naravno, situacija u kojoj jesmo nije idealna, ali što činimo kako bismo ju popravili? Kukamo i žalimo se. Na nezaposlenost, loše uvjete, male plaće, korupciju. Istina, država nam se još nalazi pod teškim teretom korupcije i razumljivo je da ljudi gubi vjeru u one koji su državu vodili u tom smjeru. Ali jadikovkama i kukanjem nad svojom tužnom sudbinom, potenciranjem crnog viđenja budućnosti i masovnim psihološkim beznađem nećemo dosegnuti ni zadovoljstvo, a ni sreću. Nećemo se izbaviti niti od kuknjave.

Da, za mnogo toga krivi su neki nesposobni, bahati, samoljubivi, beskrupulozni i korumpirani političari. Ali, jesu li oni pali s neba? Tko ih je izabrao? Naravno, mi, koji zaboravljamo da moramo preuzeti i odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo. Ne zbog njih koje smo birali, već zbog nas, i to tako da svatko mora i treba preuzeti kontrolu nad svojim životom, i to činjenjem, a ne podizanjem ruku na predaju i čekati da netko drugi riješi naše probleme. Mi smo ti koji možemo svojim djelovanjem oblikovati i mijenjati stvarnost oko sebe i učiniti da crne prognoze donesu svijetlu budućnost. Valja nešto učiniti od svog života, primiti se posla koliko god to bilo teško i riješiti se kuknjave. Iritantni negativizam i egotripersko kukanje nad vlastitom sudbinom lanci su i okovi koji ne mogu donijeti dobro.

Ne smijemo se pretvoriti u neprijatelje nade, dramatično šireći zarazu malodušja, beznađa i cinizma.

Kada je kuknjava u igri, čini se kao da smo upali u kolektivnu depresiju, pa se stječe dojam kako vedrih i pozitivnih stvari i nema. Ogorčenje, letargičnost, negativni stavovi, kukanje i traženje krivaca na nekoj kavici nikad nije i neće ništa riješiti, baš kao ni pametovanje. Ali, uključiti pamet i organizirati se, pokrenuti neku pametnu građansku inicijativu pravi je bijeg od kukanja, jer kukanjem se ne ostvaruje ni jedno građansko pravo. Ostvaruje ga se na izborima, a oni koji kukaju, mahom na izbore ne izlaze. Oni koji kukaju ne artikuliraju svoje nezadovoljstvo niti kroz prosvjede, jer niti na njih ne izlaze. Lakše im je kukati negoli u sebi prepoznati neke kompetitivne prednosti kojima bi nešto mogli i promijeniti.