Nasilje, bezosjećajnost, ksenofobija i jezik mržnje na žalost narastaju u hrvatskom društvu sa svakim novim danom. I nisu više problem samo društvene mreže, jer govor mržnje čuje se sve glasnije i u javnom prostoru u obračunima gotovo svih koji ga čine - od sportaša i kulturnjaka pa do političara. A ovi su ga uspjeli unijeti čak i u sabornicu, gdje povremeno slušamo rečenice koje u kulturnom i moralnom svijetu teško da možemo čuti i u birtijama. Jer sa saborske se govornice neki glasaju mržnjom čak i prema onima kojih više nema, prema ljudima koji su napustili ovaj svijet.

I za to nema sankcija. Izreka o mrtvima sve najbolje, zato što se oni ne mogu braniti, u Hrvatskoj više ne vrijedi. U Hrvatskoj ni smrt više nije sveta. I to u zemlji koja se diči svojom vjerom, u kojoj se čak 86 posto građana izjašnjava da su kršćani, katolici, vjernici. Pa kako onda protumačiti da je u posljednje vrijeme odlazak nekoliko ljudi popraćen poplavom govora mržnje kojemu nema kraja. Podsjetimo, smrt izdavača i publicista Slavka Goldsteina neki su jedva dočekali da se obračunaju s njim. “Lažov, licemjer...”, “Jedan smrad manje”, “Hvala dragom Bogu, jedna divna vijest” - samo su neki manje nemoralni i prostački izljevi mržnje.

Nije bilo mnogo bolje ni kada je nedavno otišao Predrag Lucić, novinar i pisac, osnivač Ferala. Čovjek je tek ispustio dušu, a spodobe su slavile njegovu smrt. Likovali su i među ostalim pisali da će “zavrtjeti janje”, jer, eto, jedan neprijatelj manje. I dok su nekada te čovjekolike hijene skrivale svoju mržnju pod lažnim profilima, ozračje u kojemu je za mržnju dobra klima dalo im je dodatnu snagu pa su se za mržnju odlučili, ne skrivajući se. Posebno je to došlo do izražaja nakon što je preminuo odvjetnik Marijan Hanžeković, u javnosti poznat i po tome što se njegov odvjetnički ured bavio i ovrhama.

Izraze sućuti uputili su premijer, predsjednik Sabora i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je među ostalim napisala: “S tugom sam primila vijest... Bio je, kao i mnogi članovi njegove obitelji, kojom se ponosio, istinski humanist...” I eto novog okidača jer je humanistom nazvan čovjek koji je bio omražen među njima jer ih je ovršavao. Eto i prilike za zastupnika Ivana Pernara, koji odmah reče da će Hanžekovićevu smrt i proslaviti. “Ne raduju se svi zbog Hanžekovićeve smrti. Predsjednica, premijer i predsjednik Sabora izražavaju sućut njegovoj obitelji i govore o njemu sve najbolje. Međutim, ja ne spadam među njih. Idem na pizzu s društvom proslaviti pobjedu nad čovjekom koji me tužio i izgubio i pravnu i životnu bitku protiv mene... Nije to bio ugledni pravnik nego smeće od čovjeka koje me tužilo jer sam ga nazvao monstrumom, čudovištem, delegatom sotone...” I bujica je krenula. Mnogi od 230 tisuća Pernarovih fanova i pratitelja slavili su i naslađivali se smrću čovjeka.

Gdje su uzroci? Nije nikako riječ tek o pomanjkanju odgoja, ili o nekrofilskom sladostrasnom uživanju u tuđoj smrti. Niti se radi o nepristojnosti i nedostatku poštovanja prema svima i svemu. Korijeni su dublji i može se govoriti o buntu mladih protiv svih društvenih nepravdi, koji gledaju osiromašivanje hrvatskog čovjeka, korupciju bez kazni, nepotizam na svim razinama. Zbog svega toga ljudi, posebno mladi, na mržnju gledaju i kao na neku vrstu zabave, pa se ponašaju kao sudionici i navijači i na žalost ne odbijaju sudjelovati u tome.

Bili su užasavajući komentari i na mnogim stranicama poznatih medija. Sijevala je mržnja onih koji su se čak i zdušno veselili nečijem odlasku, ali se u svemu mogla vidjeti frustriranost stanjem u društvu. Ljudi vide da je poremećen sustav vrijednosti u svim područjima. Vide da veliki i nedodirljivi mogu sve, a mali gotovo ništa. I onda nezadovoljstva, cijelu buru pobune pretvaraju u mržnju, i to prema onom tko je u tom trenutku na bilo koji način u središtu. A Hanžeković je bio taj, uz to i moćnik, za kojeg mnogi misle da se imaju pravo osvrnuti na njegov lik i ostavštinu. Ta vrsta mržnje sigurno je odraz trenutnog društvenog stanja i na sreću nije zahvatila većinu.

Međutim, društvo bi moralo najaviti rat svim onim glasnogovornicima tobožnjeg rodoljublja i domoljublja, koji potiču i uče druge mržnji. A čine to često busajući se o prsa kao veliki Hrvati koji vole Hrvatsku. A nitko, pa ni Hrvatska, ne može se voljeti u mržnji prema bilo kome, posebno ne na planu raznolikosti prema onima koji ne dijele naše stavove, ne razmišljaju kao mi, imaju drukčije ukuse i sklonosti. Mržnja je opasan osjećaj koji tjera da se nekome ili prema nečemu čini zlo, bolesno stanje neprijateljstva. Ali, mržnja nije samo osjećaj. Ona je i poremećaj uma, jer remeti psihičko stanje. Jaka mržnja, tvrde psihijatri, i patološki je fenomen. Svakom tko mržnju nosi u sebi, ona mu šteti. Uzrok je i raznim bolestima, pa i karcinomu. Zato se vratimo onom ljepšem - ljubavi. I sjetimo se Shakespearea, ma što o tome mislili: “Ako nekoga mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.”