Neki saborski zastupnici donijeli su sa sobom u Sabor neke nove regule i način ponašanja, pa su zbivanja u sabornici vrlo često nalik na dobro režiranu televizijsku sapunicu s elementima smijeha i zabave, a ponekad i s dramaturškim raspletom gdje ima u najmanju ruku čudnih ponašanja, ali i raznih verbalnih obračuna. Oni koji se bave analizom takvog pomalo razbarušenog ponašanja kažu uglas kako je to donijelo veću gledanost saborskih prijenosa, kao da je riječ o nekom reality showu, a ne o vrlo ozbiljnom političkom poslu. Svako malo netko se dosjeti neke ideje i nastupa u stilu stand up komičara ne bi li dodatno pokupio neke političke bodove na krilima populizma, i to ne u očima svojih birača, već doslovno obožavatelja, kao da se radi o nekim zvijezdama.

Neki su pak razinu svog ponašanja sveli i na to da se s pravom govori o cirkusantima i cirkusu u Saboru. Valja podsjetiti kako je nekih “bisera” na tom tragu bilo i prije, ali najveća se bura digla kada su nedavno zastupnici oporbe, nakon što im predsjedajući nije dopustio stanku, počeli lupati po stolovima. Iz HDZ-a se moglo čuti kako je to jedna od najgorih epizoda u povijesti Sabora te da kolege iz oporbe nisu mogli kontrolirati svoj bijes, pa su se odlučili reagirati na nezapamćen način. Je li baš tako? Kako funkcioniraju i kakvi su kodeksi ponašanja u poznatim europskim demokracijama s mnogo dužom tradicijom od hrvatske? Što se smije, a što ne smije, i kakve su kazne?

Valja odmah reći da, kada se promatra sve u europskim i svjetskim okvirima, u hrvatskom Saboru još je uvijek mnogo mirnija i pitomija atmosfera nego u mnogim drugim parlamentima. Jer, u nas bar za sada sve ostaje na verbalnim obračunima, ponekad i neprimjerenim i oštrim prijetnjama, ali još uvijek na pristojnoj udaljenosti. Za to vrijeme u mnogim zemljama kao što su Italija, Turska, Ukrajina, Slovačka, Kosovo... lete i šake, boce, prijenosna računala i drugi predmeti! A ono lupanje koje se dogodilo u hrvatskom Saboru u europskim parlamentima ne izaziva nikakvo čuđenje, a u britanskom se parlamentu zastupnici već desetljećima koriste vrlo bučnim lupanjem kako bi izrazili neko svoje veće nezadovoljstvo, ali i podršku. Valja podsjetiti i kako je riječ o stoljetnoj demokraciji, jer je parlament Kraljevine Engleske egzistirao od oko 1215. do 1707., kad ga je naslijedio parlament Ujedinjenog Kraljevstva. I nije u tom parlamentu dopušteno samo burno lupanje po stolovima već se neslaganje izražava i dugim i glasnim negodovanjem, gdje se koriste i razni uzvici, pa i hukanjem. Doživjeli su lupanje i žestoko negodovanje mnogi britanski premijeri kao što su David Cameron, ili Theresa May, ali i čelična Margaret Thatcher. No, parlament je svetinja i znali su se s tim nositi, a poznate su riječi Thatcher: “Ja sam izuzetno strpljiva, ako se uzme da će ipak na kraju biti po mome.”

Naravno, baš kao i zastupnici, i naši premijeri moraju još učiti živjeti demokraciju. U britanskom parlamentu postoji popis zabranjenih uvreda, kao svinja, bezveznjak, kurviš, hulja, štakor... Strogo je zabranjeno i korištenja tzv. neparlamentarnog jezika, pa se ne smije nekog nazvati lažljivcem, čak ni licemjerom. Slijedi opomena i suspenzija. Zastupnik se ne može obraćati drugom zastupniku, već se obraća predsjedajućem s “gospodine predsjedajući”, a potom se na nekog referira i kaže on ili ona je rekao... Zastupnici iz iste stranke mogu si dopustiti oslovljavanje po imenu. Postoje i pravila odijevanja. Nije, kao u nas, dopušteno fotografiranje, a ni snimanje. Na vješalicama u garderobi još stoji karika za mač, ali s mačem se više ne može u parlament. U parlamentu se prema zakonu ne smije niti umrijeti! Jer, neki su koristili odredbu po kojoj, ako umru u parlamentu, imaju pravo da im država plati pogreb. U nas nema takvih odredbi i za sada su iz Sabora tek iznosili žive. Valjda će na tome i ostati. A što na kraju reći našim običnim nepolitičnim smrtnicima? Možda ih podsjetiti na onu Platonovu: “Jedna od kazni za nesudjelovanje u politici jest da završite na kraju tako da vama vladaju nestručni.”