Na žalost, nikako uhvatiti podatak koji bismo sa srećom i ponosom iznijeli kako Hrvatska bar u nečem ide bliže vrhu, a ne da se redaju samo oni crni podatci koji nas čvrsto guraju ili drže na samom dnu. Tako je i kada je riječ o džepovima građana, koji su debelo tanji negoli oni u drugim zemljama EU-a. Hrvatska, prema najnovijim podatcima, bilježi najdramatičniji pad plaća u EU-u, čiji je udio sada s 43 pao na 37 posto prosjeka plaća zapadne Europe. Za komparaciju, u Sloveniji, koja je u tome perjanica istočnih zemalja u EU-u, radnici zarađuju čak 60 posto tog prosjeka!

Još su šokantniji podatci koji govore o velikim razlikama u primanjima između istoka i zapada EU-a za posve isti posao. Uzmu li se u obzir troškovi života, radnici u čak 11 država članica iz središnje i istočne Europske unije plaćeni su čak do 944 eura manje mjesečno od radnika u na primjer Njemačkoj. Hrvatska je u onoj najlošijoj grupi s Rumunjskom, Bugarskom i Latvijom, pokazuje studija Europskog sindikalnog instituta (ETUI), odakle dolazi i poruka kako je radnicima u istočnom EU-u potrebno povećanje plaća veće od inflacije i rasta produktivnosti kako bi se nadoknadilo prijašnje izrabljivanje. Stanje je, kažu, neodrživo i socijalno, i ekonomski i moralno! A kakva je zapravo situacija u zaradama u Hrvatskoj?

Prosječno se zarađuje nešto iznad 6000 kuna, ali je zabrinjavajući trend da čak oko 67 posto građana prima ispod tog prosjeka. Oko trećine zaposlenih pripada skupini onih koji primaju između 4000 i 6000 kuna, ali je i trećina onih koji mjesečno primaju i manje od 4000. Oko 128.000 radnika u Hrvatskoj radi za manje od 3000 kuna mjesečno. A k tome treba pridodati i vojsku od oko 300.000 onih koji rade za minimalac od tek 2621 kunu, što je jedan od najnižih minimalaca u EU-u, a Hrvatsku svrstava u grupu zemalja koje imaju minimalnu plaću do 500 eura. Za usporedbu, minimalac je u Njemačkoj 1498 eura, Irskoj 1563 eura, a najveći u Luksemburgu 1999 eura. S tako niskim primanjima i spoznajom kako je krajem rujna u Hrvatskoj bilo 320.388 blokiranih građana s dugom od 42,38 milijardi, doista je teško hrvatskom građaninu dosegnuti prag dostojanstva, luku u kojoj se iole pristojno živi. Ono što je jasno svakom tko ima pameti, ali nije očito našim političarima koji vode ovu državu, činjenica je kako takve plaće destimuliraju gospodarstvo jer izuzetno velik udio stanovništva, ako se tome dodaju i podatci o mirovinama, nema dovoljno novca ni za osnovne potrebe. Procjena je i da je gotovo 1,5 milijuna naših ljudi prisiljeno živjeti na granici siromaštva, a s takvom je bazom teško kreirati i neki značajan pomak u gospodarstvu. To više jer hrvatski je problem što ima i premalo onih koji zarađuju znatno više od prosjeka.

Ako ćemo reći da su velike plaće one iznad 10.000 kuna mjesečno, onda je takvih 72.000, a onih s više od 15.000 kuna samo 18.000, pa je tek oko 90.000 Hrvata koji rade a da ne moraju prebirati svaku kunu. Međutim, to je premali broj ljudi s kupovnom moći da bi se značajnije povećala potrošnja, a s druge strane budemo li i dalje građane držali među najslabije plaćenim radnicima u Europskoj uniji, izgledi Hrvatske da transformira vrlo nisku dodanu vrijednost ekonomije su nikakvi, a analogno tome i nikakvi su nam izgledi za budućnost. Kada još k tome zaposlenost raste uglavnom u loše plaćenim poslovima, proizlazi da je hrvatska strategija, upozoravaju i sindikati, strategija konkurencije prema dolje. A to znači daljnje zaostajanje, još veće siromaštvo i naravno iseljavanje. Kako iz vražjeg kruga? Isključivo većim, pristojnim i pravednijim plaćama, koje jamče ekonomski i socijalni oporavak. Vrijeme je da oni koji vode zemlju ne namiruju samo povlaštene i razne uhljebe koji muzu državni proračun, već da ojačaju brojnu vojsku hrvatskih radnika, koji s boljom plaćom mogu biti moćniji faktor i generator koji će u budućnosti iznijeti Hrvatsku na svojim plećima, kako ne bi u mnogim područjima tavorila i siromašila na europskom dnu.