Datum objave: 20. svibnja, 2017.
Smijeh je sunce koje tjera zimu s ljudskog lica - rekao je davno slavni književnik Victor Hugo. Ali, ima i ona narodna gdje kažu da je smijeh najbolji lijek. Uz to, stručnjaci su odavno utvrdili kako je smijeh, osim čovjeku, svojstven i drugim sisavcima - psima, dupinima, konjima... Nije, međutim, i Hrvatima, jer kada pogledamo oko sebe jasno ćemo vidjeti kako na licima naših ljudi caruje zima Victora Hugoa, kako naš čovjek na licu nosi brigu, strah, neizvjesnost, nesigurnost, tugu, jad. Puko preživljavanje, zaduženost, nezaposlenost i beznadni pogled mnogih u budućnost, smračili su lica hrvatskog čovjeka.
Sustavno su im krali osmijehe s lica svi oni koji su na bilo koji način sudjelovali u vlasti, jer u slobodnoj zemlji kakvu smo željeli, našoj Hrvatskoj, riješili nisu gotovo pa ništa. Pritisnuli su ljude debelo sa svih strana, ubija ih neimaština, tjera u očaj briga za golu egzistenciju, nanosi im bol nepravda s kojom se svakodnevno susreću, strah ih je za mlade, za djecu koja i nakon školovanja ostaju u njihovim džepovima, u njihovim stanovima, često i na njihovim tananim mirovinama. Kako se smijati danas u Hrvatskoj, kada je stotinu razloga za zabrinutost? Kako prihvatiti onu da je smijeh lijek i kako navući osmijeh na ojađena lica kada ljudi zbog gomile problema skaču iz stresa u stres, natjerani u labirint depresije i lošeg raspoloženja? I kako se smijati kada su sva istraživanja pokazala da je čak 70 posto najrazličitijih oboljenja vezano uz stres, a on je u stalnom porastu? Možda se tek sarkastično nasmijati bar na trenutak istini kako oni koji se smiješe žive u prosjeku čak sedam godina duže. Ili shvatiti kako mi Hrvati pripadamo onoj skupini ljudi koji su se nekada smijali u prosjeku 18 minuta na dan, a danas ni šest! I pokušati se tješiti s dvjema znanstvenim spoznajama, od kojih je prva apsolutno svojstvena Hrvatima, a kaže kako korupcija može oslabiti evolutivno važne signale poput osmijeha. A druga će biti možda utješna, jer kaže kako su oni koji se više smiju manje inteligentni.
Oni koji dijele savjete, ali na osnovu znanstvenih istraživanja, reći će kako bismo se trebali smijati čak 17 puta na dan, a najmlađi to čine i po 300 puta. Čine to zato što ljudi još uvijek, makar i bez dovoljno osmijeha na licu, osjećaju odgovornost i nastoje na sve načine zaštititi mlade od mnogih nedaća i problema koji ih udaraju svuda, pa i po licu. A kada bismo imali na licu onaj pravi, bezbrižni i sretni osmijeh, zatitralo bi nam čak 15 mišića lica istovremeno, udahnuli bismo više zraka, poboljšali cirkulaciju, probavu i ono najvažnije - rad mozga. I tada smo možda na nekom važnom i pravom tragu spasenja. Jer, upravo njegovo visočanstvo mozak možemo, ako ništa drugo, natjerati na nešto što struka zove promišljeni smijeh, neku vrstu smijeha na silu, jer i takav smijeh može pomoći da odagnamo teške misli, da se oslobodimo stresnih pritisaka, da nas možda preplave mnogo ugodnija raspoloženja i emocije.
Koristi tog novog stanja su višestruke. Profitirati mogu i oni koji imaju teškoća s debljinom, jer je otkriveno da je potrošnja energije u nekoliko minuta smijeha jednaka količini potrošene energije nakon 15 minuta vježbanja na sobnom biciklu! Smijeh, makar i na silu, odagnat će neke ružne slike i emocije, zabrinutost, umor, pa i tugu. Ojačat će nam bar na trenutke energiju, psihički nas rasteretiti, ubiti napetost. Uspijemo li navući osmijeh poboljšat ćemo produktivnost i povećati samopouzdanje i imati bolju komunikaciju s ljudima. Jer u vrijeme sve veće otuđenosti, kada se ljudi sve više osmjehuju vlastitim mobitelima, osmijehom je moguće približiti se drugima, kao i odaslati poruku da se oni mogu približiti nama. U svim tim situacijama smijeh neće nikako okarakterizirati neko blagostanje, niti će otjerati do kraja zimu Victora Hugoa s lica Hrvata, ali će smanjiti bol, pa ćemo možda bar umjetno dostići stanovnike Tajlanda koji se smiju unatoč tome što najvećim dijelom ne žive dobro, ali su dosegli stanje - toliko mi je loše da se mogu i osmjehnuti.