Osvjedočili smo se, nažalost, nebrojeno puta na sve moguće podjele u ovoj našoj Hrvatskoj, pa i onda kada se na stol stavljaju i dobre ideje, one koje idu, ili pokušavaju ići ukorak sa suvremenim svijetom, s Europom u koju se zaklinjemo kada to kome treba. Eto, osvanula je opet, već ranije najavljivana i znana priča, o tzv. nacionalnoj mirovini, koju bi dobile osobe s manje od 15 godina staža, koje isto toliko žive u Hrvatskoj, a nemaju drugih prihoda. Dovoljno da se opet stvore tabori “za” i “protiv”, da započne partijsko svrstavanje i da krenu izborni pokliči pred lokalne izbore u kojima će vladajući sve činiti da dokažu kako to s izborima veze nema, a oporba pak tvrdi da je to još jedno jeftino kupovanje glasova, jer zašto prijedlog dolazi baš sada.

Naravno, u toj utakmici i borbi između raznih partijskih boja povoljno vrijeme nije - nikada. A zapravo bi cijelom problemu i ideji koja zvuči dobro valjalo prići s argumentima i odgovoriti na nekoliko glavnih pitanja. Prije svega, otkud novac za nacionalne mirovine kakve zamišlja Ministarstvo demografije, kad se zna da tih građana ima oko 100 tisuća? Otkud novac, ako i hrvatski vrapci pjevaju poznatu ariju da nema ni dovoljno sredstava za one koji su godinama teško radili i mirovine zaradili? K tome, nema novca za povećanje mirovina koje su nedostatne za normalan život. A zna se i da je u Hrvatskoj omjer između onih koji još rade i onih koji su u mirovini gotovo izjednačen. To znači da svaki radni čovjek već nosi na plećima gotovo po jednog umirovljenika. U pet županija 1380 umirovljenika u prosjeku dolazi na 1300 onih koji rade. Zna se i da se sporo, ili nikako, ne rješava problem nezaposlenosti, a i da produktivna radna snaga odlazi i puni mirovinske fondove Njemačke, Irske..., pa nije jasno tko će na plećima iznijeti reformu s nacionalnim mirovinama koja prije svega izgleda kao neka vrsta socijalne pomoći. Jer, mirovine bi morale biti pokrivene uplatama doprinosa, što ovdje nije slučaj. Ne čini se kako se u sve ušlo dovoljno ozbiljno i odgovorno s dobrim pripremama, jer već se najavljuje strategija do 2018., zakonodavni okvir 2020., a primjena, što će reći isplata prvih mirovina - 2021. godine. A nema konkretnih odgovora na sva ta, a i mnoga druga pitanja. K tome, cijela priča ima i povijest, tako da nije ničija partijska svojina. Jer, još je 2003. pokrenut proces nazvan tada Zakon o socijalnim mirovinama, koji nikada nije zaživio. Nije bilo novaca, kao ni danas. A svaka vlada i bez nacionalnih mirovina ima problem kako riješiti vrlo loš status umirovljenika koji su svoje mirovine zaradili, a primaju ih u tananim obrocima. Zato se, naravno i bez politikanstva i bez stranačke obojenosti postavlja i pitanje što su radili svi ti ljudi ako do svoje 65. godine nisu uspjeli skupiti ni 15 godina staža? Je li riječ o radnicima ili neradnicima, i trebaju li oni koji su cijeloga života radili ponijeti i taj teret?

Naravno, socijalna smo država, ali Hrvatska ima silu problema baš u toj socijali i bez te vojske od 100 tisuća novih “nacionalnih” umirovljenika. A da se u socijali za starije u Hrvatskoj godinama nije radilo kako treba, govori podatak da u punu starosnu mirovinu godinama ide ispod 20 posto stanovništva, dok je u bogatijim i sređenijim zemljama to i 60 posto. Da su stariji građani u nas nezaštićeni govori podatak kako imamo 19 posto starijih od 65 godina, a samo njih 64 posto prima mirovinu. Taj nas podatak svrstava na dno EU ljestvice, gdje smo u društvu Portugala. U drugim zemljama EU pokrivenost je čak od 90 do 100 posto! Kreatori nacionalnih mirovina moraju računati i na to da ispravljanje jedne nepravde može u sustavu generirati nove. Ako će nacionalna mirovina biti, kao što je HDZ najavljivao, 40 posto minimalne plaće, to je 1048 kuna. Što je onda s onima koji imaju 15 godina staža i mirovinu od 900 kuna? Hoće li im se povećati? Iz čijeg džepa? Govori se o pravednom cenzusu, ali što će tu biti pravedno, tko će i kako odrediti pravdu? I hoće li netko reći javno ono najvažnije - koliko će sve to koštati, tko će i otkuda platiti? Strategija oko nacionalnih mirovina tek tada poprima karakter ozbiljnog i odgovornog posla, ma tko da ga radio.