Nema mira na ovim našim prostorima silno kontaminiranim balkanskim mentalnim sklopom u nečijim manje ili više usijanim glavama. I koliko god se mi trudili pobjeći u Europu, usput i tvrdeći kako tamo i vjekovima obitavamo, huk ratničkog Balkana čuje se ponekad slabije, a nekad i jače. Vlak koji bismo mogli nazvati Balkan Express spor je i uzalud nam vapaj - ukrcajte se vi koji još niste. Nama, koji hoćemo živjeti miran i život i suživot u vlastitoj zemlji, rata je doista dosta, onog s puškama, kao i ovog kada neki odjednom, ničim izazvani, pokušavaju ratovati jezikom.

Jer, što zapravo hoće potpisnici u najmanju ruku čudne Deklaracije o zajedničkom jeziku, zašto uopće dižu prašinu, te koji su zapravo motivi onih koji su ju potpisali imenom i prezimenom? Otkud želja da se treći put pokušava loviti u mutnom i utopiti hrvatski jezik u sveopću baruštinu unitarizma? Što bi to trebao hrvatski jezik raditi u “zajedničkom jeziku” i otkud sada opet ta silina ljubavi, ovaj put jezične, na prostorima bivše države u kojoj se već jezikom oštro i gotovo pogibeljno ratovalo? Zašto bi sada netko opet Hrvatsku uvlačio u “sretno zajedništvo” na Balkanu s nebulozama poput Deklaracije o zajedničkom jeziku Hrvata, Crnogoraca, Bošnjaka i Srba, i s čijim i kojim interesom? Jer, kome treba ovo opasno zveckanje oružjem, koje se ovaj put zove jezik?

Prvo, bit će da baš i nije slučajno da se ta ljubav i zajedništvo o četiri “politička” jezika javlja baš kad je ove godine obilježena 50. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Podsjetimo, godine 1967. tom su se Deklaracijom hrvatski jezikoslovci i intelektualci oštro pobunili protiv nametanja “zajedničkog jezika”. Uslijedilo je to poslije u Hrvatskoj dugo tinjajućeg nezadovoljstva i bunta nakon Novosadskog dogovora, koji je po nalogu KPJ potpisan 10. prosinca 1954. godine, a potpisali su ga neki od hrvatskih, srpskih, bosanskohercegovačkih i crnogorskih jezikoslovaca. I tada je hrvatski jezik potopljen u ime ljubavi među jugoslavenskim narodima u unitaristički pojam “zajedničkog jezika”. A to “zajedništvo” svidjela se eto i kreatorima nove famozne Deklaracije o zajedničkom jeziku, iako bi i oni koji manje znaju morali znati da hrvatski jezik nikada nije bio srpski jezik, a niti će to ikada biti. Tim više što je pitanje jezika i njegova naziva bilo, jest i bit će važno političko pitanje. I članak 12. našeg Ustava kaže: U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Uz to, hrvatski je i jedan od službenih jezika EU-a. Zato bi potpisnici neke nove jezikoslovne ljubavi i zajedništva morali shvatiti kako je takav projekt zajedničkog jezika propao i zauvijek umro s propašću nekada nam zajedničke države Jugoslavije, pa se, kao ni Jugoslavija, nikada neće vratiti. I mogu se ti ožalošćeni nostalgičari truditi dokazivati kako se u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji “koristi zajednički, standardni jezik policentričnoga tipa” i da “četiri naziva za standardne varijante ne znači da su to i četiri različita jezika.” Da, jezici su slični, i tome nas ne trebaju poučavati nikakvi novokomponirani “deklaričari”, ali niti uvjeravati da je riječ o istom jeziku. Neće nas uvjeriti niti kada tvrde kako “inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava.” Posebno ne, ako jezik treba biti ono što će nas spajati, a ne razdvajati. Jer valja poštovati svoje i tuđe, pa tako i u jeziku. A borba za hrvatsku samostalnost uvijek je imala jaka obilježja borbe za, kako je još Matoš govorio, “hrvatski jezik, proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi... Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, 'lijepi vrti morem plivajući'”. Zato, prste k sebi, i od hrvatskog jezika i od Hrvatske, bez deklaracijskog uvlačenja u neke nove provokacije, avanture.