Kolumne
Pod reflektorom Piše: Milivoj Pašiček
Lokalni izbori
Datum objave: 11. ožujka, 2017.

Počela se zahuktavati hrvatska politička utakmica za lokalne izbore koje neki neopravdano podcjenjuju i smatraju drugorazrednim u odnosu na one parlamentarne. Zaboravljaju kako na stotine fotelja čeka uglavnom stranačke uhljebe, koji onima gore na vrhu vlasti trebaju osigurati, između ostaloga, i uvijek spremnu glasačku mašinu koja ih treba što duže držati na vlasti. A Hrvatska je bogata foteljama, jer 555 je jedinica lokalne samouprave - 428 općina, 127 gradova te 20 jedinica regionalne samouprave, odnosno županija.

I Hrvatska već 25 godina njeguje lokalne šerife kako bi gotovo svako selo imalo općinu i načelnika, kako bi svaki tobožnji grad imao gradonačelnika i kako bi svi oni imali sve ono što im prema funkciji i sinekuri pripada - dobre plaće, automobile, tajnice, računala, cijelu vojsku zbrinutih stranačkih uhljeba, a sve to iz kase poreznih obveznika. A sinekura, podsjećamo, potječe od latinske riječi “sine”, što bez onog “cura” - znači briga. Jednostavnije - bez brige. Jer o čemu bi i zašto brinuli lokalni igrači kad je već utabana praksa da za vrijeme cijeloga mandata gledaju prema Banskim dvorima i Markovom trgu u Zagrebu, i koliko će kapnuti iz državne kase. Znakovito je i to da su sve dosadašnje vlade nudile priče kako je potrebno hitno reformirati područnu i lokalnu samoupravu, ali nikada nije učinjeno ništa. Nimalo začudno jer, eto, ni danas velike stranke, HDZ i SDP, koje manje ili više od osamostaljenja drmaju Hrvatskom, nisu za promjene, nisu za regionalizaciju, nisu za ukidanje županija, nisu za likvidaciju općina, bez obzira na to što one nemaju ni za goli život. Razlog - mnoge općine, gradovi i županije zapravo su mjesta za razne političke trgovine. Stranke na vlasti svih tih godina uhljebile su bezbroj “svojih” po lokalnim jedinicama i ti ljudi im sada čine političku bazu iz koje se generiraju glasači. Kako HDZ i SDP ostaju i dalje u toj temi udaljeni od Mosta, teško da je na tom planu moguće neko približavanje, a kamoli još i neki dublji dogovor oko reforme u kojoj bi trebalo i ograničiti lokalne moćnike na maksimalno dva mandata, a ne da netko može i doživotno drijemati u fotelji gdje ga nitko ne dira i gdje uživa na grbači poreznih obveznika. K tome još i harače s novcem iz Državnog proračuna i EU fondova, dijele ga prema partijskoj i drugoj podobnosti, trguju parcelama, lokalima i drugim dobrima, zgrčući imetak za sebe, sve svoje najbliže, kao i za sljedeću generaciju. I u tim sveopćim lokalnim mešetarenjima uglavnom nitko za ništa nije kriv, a kad se potegnu pitanja razvoja gospodarstva, problema obrazovanja, zdravstva, manjak vrtića, škola, egzodusa ljudi, za sve se gleda prema ministarstvima i Vladi. Jer, oni su lokalni, oni ne mogu ništa. Zapravo, priznaju kako su nepotrebni. Bar mnogi od njih (čast izuzetcima!), jer 60-ih i 90-ih godina imali smo stotinjak općina i ništa nije bilo gore nego danas. Ipak, ovi lokalni izbori važni su jer prvi put u novijoj povijesti dvije stranke koje vladaju Hrvatskom idu jedna protiv druge, pa se postavlja pitanje kako se taj “rat” može odraziti na nacionalni savez. Most i HDZ sudarit će se čak i u Metkoviću, postojbini Mosta, gdje se HDZ-ovi emisari trude učiniti sve da grad bude njihov. Slično je i u Omišu. Okršaj se očekuje i u borbi za župana - u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, gdje Mostov Nikola Grmoja ide rušiti HDZ-ovog Nikolu Dobroslavića, te Splitsko-dalmatinskoj gdje već pucaju gromovi između Mostovog Mire Bulja i HDZ-ovog Zlatka Ževrnje. Zato se nameće pitanje može li se očuvati stabilnost Vlade nakon tog lokalnog “ratničkog” pohoda? Jer, izgubi li lokalno, posebno Metković, odakle je krenuo, Most će se morati pregrupirati i na nacionalnoj političkoj sceni, što bi moglo rezultirati žešćim pritiskom na HDZ na nizu pitanja, pa možda i provocirati rušenje Vlade, posebno reformom područne i lokalne samouprave, gdje je Most već senzibilizirao javnost. A argumenata koliko hoćeš, jer u 25 godina našeg novog lokalnog ustroja gotovo i nema općine koja je sposobna osigurati svoje minimalno financiranje. I umjesto da ih se ukine, u njih se i dalje ubacuje novac poreznih obveznika da bi preživio sustav politički podobnih uhljeba.