Suradnja HDZ-a i Mosta bez čvrste koalicije, jer mostovci su se zakleli da neće ni s kim koalirati, povremeno je nalik na staru igru natezanja užeta - tko će jače na svoju stranu. Nema između njih idile, a čini se i kako premijer Plenković, hineći mir, zapravo kuha. A zna i da mostovci posjeduju cijeli mali arsenal raznih petardi kojima su u stanju poplašiti, pa i uzdrmati svoje političke partnere iz HDZ-a. Primjera za to je podosta, a krenimo od manifestacije šutnje, kada su se mostovci činili poput najmanjih ribica što su ih znanstvenici tek nedavno otkrili u močvarama, a nisu veće od komaraca.

Posve su potonuli u saborskoj močvari, posve jadni, bezjajčani, čak i oni koji su inače najglasniji, kada se grmjelo u raspravi o ministru (ne)plagijatoru Barišiću. Tišina je bila tolika da se s pravom moglo postaviti pitanje koliko je ona opasna za suradnju na ozbiljnim državnim poslovima kakve sada pred licem građana obavljaju HDZ i Most. I sprema li i kakvu buru taj bedem tišine s kojim su zastupnici Mosta i njihov dirigent Božo Petrov odolijevali silnim, provokativnim, pa i ružnim silnicama koje su im pokušale otvoriti usta, ali uzalud. Jer, otkako su istrčali na politički travnjak u nešto promijenjenim sastavima, osobito s HDZ-ove strane, ima dosta nogometanja među partnerima od kojih, kada je riječ o koaliciji, HDZ šuti, a Most uporno ponavlja kako oni u koaliciji ni s kim nisu. A za tu priču o neokoaliciji, koja seže još u vrijeme prije slaganja i pregovora oko one prve zajedničke brzo nestale vlade Tihomira Oreškovića, čovjeka kojeg su sami doveli i padobranom ga spustili na užarenu i trusnu hrvatsku političku pozornicu, a potom ga potopili, nemoguće je naći primjer u suvremenoj politici. Posebno ne ako netko obnaša vlast na samom vrhu države. Ali sve je sigurnije kako Most baš s pozicije svog terminološkog stava neokoalicije pokušava sebi stvoriti neki posebni status unutar kojeg oni kao surađuju kada to žele i kada misle da je to za njih dobro, a imaju pravo na neokoalicijski prosvjed ili neposluh kada im to ne odgovara, jer u koaliciji nisu. Most je naravno znao da će Barišić uz pomoć premijera Plenkovića i ekipe sljedbenika prijeći most, nadaju se i privremeno, ali iskoristili su priliku da petardom šutnje i suzdržanosti pokažu da im to nije drago, ali da još neće u rat. Jer, imaju oni još petardi koje bi mogle prirediti i pravi vatromet, a prva je otvaranje arhiva. Most ide tu čvrsto, nemaju frustracija, nisu u strahu, njihovih nema “unutra”. Mudro su to stavili na stol, znajući da HDZ to ne smije javno odbiti, već bar deklarativno biti “za”. A u HDZ-u suzdržanost, razvodnjavanje kada je riječ o tome, jer ima straha od arhiva. Arhivi su možda čavao u vlastiti lijes HDZ-a. I Most se tu zapravo ponaša kao najjača oporba HDZ-u, jer on prave oporbe i nema. Traži Most savez među desnim članstvom HDZ-a, koje navija i raduje se otvaranju arhiva. Tako Most želi drmati HDZ i pokušati im iznutra nanijeti štetu, misleći da ih možda mogu i na kraju eutanazirati kao što su uspjeli SDP, koji se potom posve sunovratio. HDZ forsira kompromise po onoj “a gdje sam tu ja”, ali je pitanje do kada će htjeti odolijevati petardama. Jer, Most već traži hitan odgovor od premijera što je s rješavanjem pitanja Zakona o sportu, tu su i njihove želje za smanjenjem gradova i županija. A već su obilježeni kao lažni moralisti kada su kapitulirali na zamrzavanju plaća dužnosnika, koje su vjerodostojno - povećane. I lokalni izbori bit će prepuni mogućih petardi. HDZ prijeti “osvajanjem“ Metkovića, Most će imati kandidata u Zagrebu. Most je bio jak lokalno, a sada je jači nacionalno. Ako Most svoju već izgorjelu energiju baci u nepovrat na lokalnim izborima, tek tada bi se petarde prema HDZ-u mogle pretvoriti u pravi vatromet. Ili u konačnu šutnju da se zadrže fotelje. Jer, HDZ raste, premijer raste, a konkurenti SDP i Most padaju. Na krilima rasta mogao bi HDZ i spriječiti petarde. Jednostavno - isprovocirati prijevremene izbore i na njima s ovim vjetrom u leđa osvojiti i natpolovičnu većinu u Saboru. I eto onda samo ruševine od Mosta.