Ne bi se moglo nikako reći kako je dosadno na hrvatskoj političkoj sceni, posebice kada su u pitanju afere koje u pravilu sustižu i prestižu jedna drugu. U njima, naravno, posredno ili neposredno, sudjeluju naši političari pa nije stoga nimalo čudno što se političkom establishmentu u Hrvata sve manje vjeruje. Sada, kada su isplivali na površinu neki nalazi Državne revizije, posebice zahvaljujući medijima, opet stara pitanja - čita li uopće netko ta izvješća i gdje je na kraju nečija odgovornost? Državna revizija utvrđuje primjerice tzv. nepovoljno poslovanje, ili pronalazi neke nepravilnosti u poslovanju iza kojih stoji živi novac hrvatskih poreznih obveznika - i nikom ništa.

Zašto u nas gotovo nikad ne krene procedura u smjeru zakonskog sankcioniranja onih radnji koje su prema svojoj naravi takve da ih ne smijemo uljepšavati kao nepravilno poslovanje, nego ih je potrebno nazvati pravim imenom - nezakonitim radnjama, krađom, kriminalom, lopovlukom? Možda valja podsjetiti kako je razvoj revizije stariji od kršćanstva, te da su antropolozi pronašli bilješke o revizorskoj aktivnosti koje datiraju iz ranog Babilonskog razdoblja, oko 3000. godine prije Krista. I da su, primjerice egipatski faraoni bili silno strogi prema svojim revizorima. Svako faraonsko skladište imalo je dva revizora - jedan je brojao dobra kada bi došla pred vrata, a drugi bi ih prebrojavao onda kada bi bila uskladištena. Supervizori bi pregledali zbrojeve oba revizora. Ako je postojala razlika između računa prvog i drugog revizora, oba bi bila ubijena. Toliko o značaju revizora. Naravno, ovdje se nitko ne zalaže da u Hrvatskoj počnemo ubijati revizore, nego baš suprotno - da počnemo cijeniti njihov stručni rad, ali i zakonski “skidati glave” svima onima koji su izravno ili na bilo koji drugi način pričinili štetu prema nalazu Državne revizije. Jer prema Zakonu o državnoj reviziji ona vodi postupak ispitivanja financijskih transakcija koje predstavljaju državne prihode i rashode u smislu zakonskog korištenja sredstava, kao i davanje ocjene o djelotvornosti i ekonomičnosti obavljanja djelatnosti te davanje ocjene o učinkovitosti ostvarenja ciljeva i određenog programa. Pa se onda posve normalno postavlja pitanje što su radile institucije hrvatske države od rujna 2016. godine, kada je Državna revizija objavila nalaz o poslovanju vlade Zorana Milanovića u 2015. godini? U njemu je bilo vidljivo kako je na tri imena isplaćena astronomska brojka od 523 inozemne dnevnice u visini od 307.785 kuna. Ni uz jedan od 57 putnih naloga nema dokumentacije koja bi dokazala da su putovanja i obavljena. A afera je buknula tek sada. Gdje je bio DORH? Ili, što je radila vlada Tihomira Oreškovića koja se očitovala Državnoj reviziji o spornim putnim nalozima, a nije izvijestila DORH!? Nije li strašno da u suverenoj državi koja ima institucije koje moraju biti servis građana, na kraju sve otkrivaju mediji. Jer, svima je, do izbijanja afere, bilo normalno da su dvojica savjetnika SDP-a bili na putu gotovo pola godine, a treći 160 dana.

Normalno je i sada, kada Državna revizija u izvješću za 2015. otkriva brojne nepravilnosti u HAVC-u, gdje je ravnatelj raspolagao sredstvima na temelju zaključenih ugovora u iznosima većim od 50.000 kuna, bez odluke Upravnog odbora, a za iznose iznad 200.000 kuna bez suglasnosti osnivača - Ministarstva kulture. Je li tu riječ o nepravilnom poslovanju ili kriminalu? Ravnatelj je podnio ostavku. Ako je u pitanju kriminal, o kakvoj je to ostavci riječ? Ili je nekom samo u interesu promijeniti aktere kako bi netko drugi došao do kase. I ono najvažnije, kome i čemu služe nalazi Državne revizije kada institucije države potom šute i ne rade svoj posao. Jer, kroz povijest je moguće vidjeti da su mnogi nalazi s nečistim poslovanjem gdje su bili u igri milijuni, dignuti iz sve siromašnijih džepova hrvatskih građana, ostali samo - nalazi. Za sve to netko bi trebao snositi odgovornost. U konačnici Državni ured za reviziju izravno je odgovoran Hrvatskom saboru. Pa bi bar saborski zastupnici mogli pitati DORH što je s kaznenim prijavama.