Svakodnevno smo svjedoci kako neki mediji galopiraju prema sveopćoj tabloidizaciji, kako se bave sramoćenjem i sotoniziranjem ljudi, na koje se nabacuju blatom, koje ovi i kad ne budu ni za što krivi nikada neće do kraja sa sebe isprati. A svjedoci smo i kako je postalo jako važno uz nečije ime umetnuti, dodati, a zapravo podmetnuti i prisnažiti “veliku značajku” - partijsku pripadnost. Pa i onda kada osoba o kojoj se piše možda u džepu i nema ničiju partijsku knjižicu, ali ima netko blizak - brat na primjer, pa se piše u stilu “brat SDP-ovog predsjednika ljubi lijepu voditeljicu”, ili “brat HDZ-ovog gradonačelnika nožem nasrnuo...”, pa “istaknuti koprivnički SDP-ovac skrivio prometnu nesreću...”

I tako dođosmo do istaknutog SDP-ovca Borisa Lalovca, čije se ime povlačilo po medijima jer je čovjeka supruga optužila da ju je zlostavljao. I tu je također u prvom planu bila partija, SDP, a ne građanin Lalovac. Dovoljno da se postavi pitanje zašto se ljudima koji se nađu u nekoj neugodnoj situaciji, koji budu od nekoga za nešto prozvani ili optuženi, ali ne i osuđeni, odmah zalijepi i partijska legitimacija? Smiju li oni u demokratskom okružju, u slobodnoj zemlji, ako su nešto i učinili, odgovarati kao svi ostali građani, a ne kao članovi ove ili one stranke? Tko se i zašto hrani prišivanjem stranačkih pripadnosti u slučajevima kada su akteri nekih eventualno nepoćudnih događanja oni koji imaju partijske knjižice? Koliko ta vrsta senzacionalizma i medijska hajka u ukupnosti šteti pojedinačno čovjeku, a koliko njegovoj stranci? I koliko na kraju šteti cijelome društvu?

Posebno je to važno u hrvatskoj atmosferi opće galame na mnogim područjima javnog života, najčešće bez argumenata i u atmosferi neznanja i sumorne relativizacije svega i svačega, što na kraju vodi već dugo na istu trasu - opasne i sve veće podjele na desne i lijeve. Ono što nosi posebnu gorčinu je činjenica da je takva podjela vidljiva i onda kada je riječ i o takvim problemima kakvi su nasilje u obitelji, koje je za svaku osudu i protiv kojeg se valja boriti svim raspoloživim silama i sredstvima. Ali, nasilje nije ni lijevo, ni desno, ni crveno, ni crno, ni sa znakom SDP-a, a ni sa znakom HDZ-a. Partijski, nacionalni, etnički ili bilo kakav drugi identitet nasilnika je nebitan. Zato nije ni bitno je li Boris Lalovac SDP-ovac ili HDZ-ovac, ako je nasilnik. Bitno je samo onima iz čijih kuhinja iskaču takva pokvarena jela koja samo pomažu daljnjem trovanju naroda. Desni su jedva dočekali kada se na križ pribija netko iz ljevice, baš kao što bi i lijevi pljeskali da visi desni. A najjadnije u svemu je što nasilje prestaje biti tema, već se sve svodi na to da navijačke horde traže žrtvu zato što je ona obilježena njima omraženom partijskom bojom. U toj manipulaciji ljudskim sudbinama ne gleda se u kojem, čijem i kakvom kotlu je skuhana kost koja se baca pred narod. Samozadovoljno se, gotovo mazohistički, likuje jer eto dolijao je jedan “njihov”, a ne “naš”. Kao da nasilje, kad ga ima, može biti samo “njihovo”, ali ne i “naše”. Da budemo posve jasni, ne tvrdimo ovdje niti da Lalovac mlati svoju suprugu, niti da ju ne mlati, jer se nadamo da Hrvatska kao država još pravno toliko funkcionira i da će se utvrditi prava istina, te da laž makar i tisuću puta izgovorena neće biti istina. Čuvajmo se presuda i osuda preko medija. Zauzmimo se za pristojnost, opću kulturu i bar malo društvene odgovornosti i savjesti kako se u javnosti ne bi aferaški iznosile delikatne stvari o obiteljskim problemima privatne prirode. I ne zbog Lalovca, ne zbog njegova SDP-a, niti zbog njegove supruge i njezina HDZ-a, već zbog njihova maloljetnog djeteta koje nije niti u HDZ-u, a niti u SDP-u. Ono, na žalost, kao i mnoga druga djeca u takvim situacijama, trpi najviše. Zato je primitivna ta užarena gladijatorska borba podijeljene Hrvatske u kojoj se lijevi i desni, uvijek nečim navučeni, natječu u nabacivanju blatom preko partijskih boja, čak i onda kada je riječ o duboko ljudskim i životnim problemima. A život nema partijsku boju, pa ni kod onih koji će umrijeti s partijskom knjižicom.