Znamo onu da ne zna ljevica što radi desnica, ali sada bismo se mogli poigrati i reći kako ne zna ni ljevica što radi ljevica. Jer da ljevica zna, ne bi se na hrvatskoj političkoj ljevici događala lutanja i bauljanja, zujanja do centra, pa unutar desnice, pa dodvoravanja svake vrste i puku i vrhu, već bi se zastupala osnovna načela socijaldemokracije u kojoj se SDP Zorana Milanovića pogubio, posebno posljednjih godina. Ali čini se da se lutanja ili bar bauljanja nastavljaju. Jer novi je šef partije Davor Bernardić za najveći katolički blagdan najprije sjeo na razerviranu katedralsku klupu, koju mu je sredio kardinal Josip Bozanić, što je među nekim ljevičarima izazvalo i ljutnju. S jedne strane, SDP je neprestano upirao prstom u spregu HDZ-a i Crkve i na tom planu brusio mnoge strelice koje je slao na suparničku stranu, a eto sada Bernardića koji se odmah klanja Bozaniću na polnoćki.

Oni razboritiji nisu u tome vidjeli ni klerikalizam, a ni izdaju sekularnog društva, jer dobar dio i članova i birača SDP-a su kršćani. Neki su pak sve pretvorili i u šalu - pitajući se je li sve to Bernardić ili Bernardica. Naravno, da se može zapitati i to zašto svi naši “veliki” političari moraju pred kamere u katedralu, a ne bdiju do ponoći u crkvi u svojoj župi. A onda je došao i novi Bernardićev iskorak, koji kod mnogih u SDP-u nije naišao na pljesak, iako mu se tek rijetki glasno suprotstavljaju. Napisao je pismo šefu stranke najljućih suparnika, HDZ-ovu Andreju Plenkoviću, premijeru. Bilo je i onih koji misle kako je to zapravo za SDP ponižavajuće. Posebno u kontekstu pojavljivanja nove konkurencije na ljevici - Nova ljevica povjesničara Dragana Markovine. To misle oni koji vjeruju kako novoljevičari mogu nešto oteti staroljevičarima i SDP-u, koji je sam proizveo krizu hrvatske ljevice i ostavio u zrakopraznom prostoru radnike i lijeve intelektualce. Takvi su uvjerenja kako novoljevičari mogu na svoju stranu pridobiti socijaldemokrate, one samozatajne koji nisu nigdje, a i neke nezadovoljne pozicioniranjem i stanjem u nekadašnjem izvorištu ljevice.

Treba li Bernardić biti zabrinut? Što mu mogu i u čemu nauditi Markovina i društvo? Može li Nova ljevica i koliko ušićariti u SDP-ovu dvorištu, među njihovim biračima? Koju to doktrinu prodaju novoljevičari i kome? I tko su uopće oni? Željeli bi biti “prava ljevica”, ljeviji od lutajućeg SDP-a, u prostoru gdje su neki već probali živjeti, ali se nisu imali čime hraniti, pa su neslavno propali. Nova ljevica već na startu pokazuje nekoliko mana, minusa, nejasnoća, ali i teško breme nekih stvari iz prošlosti pojedinaca iz vrha stranke, posebno vođe Markovine. Prije svega vjerovalo se kako će Markovina uza se posjesti i neko uvaženo novo lice, ali je ispalo kako je Nova ljevica na neki način vijeće staraca, recikliranih političara i ljudi koji su drugovali u lijevim udrugama i povremeno bombardirali javnost i nekim radikalnim stavovima. Sam vođa najljevije stranke svojim je nekim izjavama sigurno obeshrabrio i one mlađe ljude koji su se možda htjeli učlaniti kao pioniri Nove ljevice. Ali, Markovina nekad reče: “Ja sam i dalje žešći Jugoslaven od ikoga... Ja danas kad čujem Lijepu našu, volim gledati da Hrvatska izgubi. Meni Hrvatska ništa ne predstavlja.” A čelnik je stranke koja bi se borila za vlast u toj Hrvatskoj! Neće proći. Kako da se vjeruje partijskom vođi čija stranka ima u temeljnim načelima zapisano suprotstavljanje sve prisutnijem širenju nesnošljivosti prema drugima i drugotnima i toleriranju govora mržnje, a on sam za Dalmatince reče kako su “maliciozno podli ljudi”, a Splićane hercegovačkog podrijetla naziva “hercegovačkim šljamom”. Neće ni to proći drugu Markovini. I koliko god on s vijećem staraca i s tri i pol nova lica dizao hajku, kritizirajući tzv. institucionalnu ljevicu i pripisujući joj krivicu što nije provodila odgovarajuću socijaldemokratsku politiku, Nova ljevica je već kroz nasljeđe izgovorenog otišla u lijevi radikalizam, pa bi mogla završiti kao i svi oni koji su svojom voljom otišli u desni radikalizam, ili ako nekom bolje zvuči ekstremizam. Povijest i sadašnjost pokazale su da su ekstremni stavovi i lijevi i desni, na sreću, ipak neprihvatljivi i da takav put vodi u totalni fijasko.