Plenković je krasan, uljuđen čovjek, samo da uz njega ne stoji ono HDZ. Čuo sam to i slično u posljednje vrijeme od mnogih ljudi koji nisu iz HDZ-ova miljea, koji su prije ljevičari, a pokazuju silne simpatije za jednog, recimo, desničara. I sjetih se riječi koje je izgovorio Zoran Milanović na početku izborne kampanje. “Gospodina Plenkovića znam godinama i, iskreno govoreći, po onome što znam, pripadao bi liberalnoj struji SDP-a. Što radi u HDZ-u, ne znam.” Možda je ta rečenica po mnogočemu ključna. Milanović nije znao što će Plenković tamo, ali je zato Plenković itekako dobro znao.

Ono što Milanović nije nikako želio shvatiti, a to je da njegov novi suparnik nije rabijatni Karamarko, sklon suludom desničarenju i govoru mržnje i poput njega samog retorici uvreda s ulice, Plenković je odmah iskoristio kao svoju nenadmašnu prednost. Shvatio je da je Hrvatska već izluđena i sita raznih bukača, da je u vrhu politike željna pristojnih i kulturnih ljudi. Uvidio je da se mora zaustaviti bjesnilo u javnosti, galama, mržnja, nesnošljivost. Znao je da u hrvatskoj politici nema dobre komunikacije, konstruktivne rasprave, da se galami bez argumenata, da Hrvati itekako vole uperiti prst u drugog. Osjetio je kako valja igrati na kartu uvođenja novih pravila u političku komunikaciju i uljuditi političku scenu. Odmah je skinuo sa SDP-a i kompletne ljevice sve Karamarkove i razne desničarske “epitete” da su nenarodni i nehrvatski. Plenković se odlučio ne zastrašivati lijevi dio javnosti, ne baviti se jugonostalgičarima, ustašama i partizanima. Stopirao je sukobe i govor mržnje i zaustavio daljnju iritirajuću i opasnu talibanizaciju Hrvatske koju su neki iz redova HDZ-a započeli. U maniri odličnog dirigenta, vrsnog retoričara, smirenog čovjeka, uglađenih manira, intonirao je novu glazbu u kojoj je spreman pokazati veliku dozu poštovanja prema svima onima s kojima se i ne slaže. Korak po korak, mudro i strpljivo, u maniri dobrog i kultiviranog retoričara gradio je svoje kraljevstvo nove političke zvijezde, koja se ne udvara građanima, koja ne zavodi javnost. Nema kod Plenkovića trikova, ni populističkih, a ni samodopadnih. On jednostavno ispisuje novo doba političke komunikacije i pokušava dubinski promijeniti hrvatsku političku scenu. Nastoji svakom svojom gestom, svakim činom, dokazati kako pristojna, uljuđena i, reklo bi se, normalna retorika jednog političara može biti privlačna najširem krugu građana. On je u to uvjeren i svojim nastupima već je uspio relaksirati, da ne kažemo, pomiriti, građane. Iako se čini kako u njegovu izričaju nema vatre i žara, kako su ponekad ti govori i tonovi dosadni, valja to ocijeniti mirom i smirenošću, osobnošću koja baš tim mirom i sigurnošću rješava i ono što je mnogima izgledalo nezamislivo. Ne samo da je u rekordnom roku odveo HDZ do pobjede i sebe do premijera nego je i u tišini ugušio i utišao radikale u svojoj stranci. Poslao je tako poruku i drugim radikalima i na neki način dao Hrvatskoj nadu da je on čovjek koji jamačno neće biti premijer koji će komunicirati samo s orkestrom HDZ-a, nego dirigent orkestru u kojem su jednakopravni svi građani Hrvatske.

Čini se i kako Plenković nije tip čovjeka koji bi se tako ponašao zato što će od svega imati koristi, nego njegov način i stil proistječu iz njegova karaktera. Otvorenost za dijalog, pristojnost, umjerenost, racionalnost i pragmatičnost njegove su odlike i za sada njegovi instrumenti. Dodat će im sigurno, kada dođe vrijeme, i svoj temperament. Već je učinio mnogo što se posve maknuo od gluposti tipa “ili mi ili oni”, a sve više je na strani okupljanja pod krilaticom “Tko nije protiv nas, taj je s nama”. Zato i nije čudno što je u rekordnom roku postao političar kojeg se voli, iako ga se slabo poznaje. Gledajući dosadašnje političare na hrvatskoj sceni, Plenković je drukčiji, djeluje konstruktivno i pozitivno. Čini se, bez euforije, koju ne dopušta ni suradnicima, stoji čvrsto na zemlji i dobili smo napokon premijera za europsku Hrvatsku. Moguće je i da će u građana promijeniti osjećaj društvene neperspektivnosti.