Kažu da smo s ukupno 22 manjine u Saboru svjetski rekorderi, jer ni jedna država nema u svom Ustavu pobrojene 22 nacionalne manjine. A neki uporno ponavljaju kako manjine ne mogu ostvariti svoja prava, iako je Hrvatska jedina zemlja u Europi i EU-u koja u parlamentu jamči čak osam mjesta za zastupnike nacionalnih manjina. I to svejedno osvojili oni jedan glas, ili sto tisuća glasova. Jer za manjine ne vrijedi izborni prag, pa se onda događa da od ukupno 211.267 birača, na izborima glasuje tek 37.902, te da pet njihovih zastupnika dobije ukupno samo 9100 glasova - najviše Robert Jankovics 2731 glas, a najmanje Vladimir Bilek 1329 glasova.

Sve je još apsurdnije ako se zna da ni jedna od manjina, koje su dobile pet saborskih fotelja, nema udjela u stanovništvu Hrvatske ni jedan posto. Srpska nacionalna manjina ima malih 4,36 posto udjela u stanovništvu, a čak tri fotelje zastupnika. Inače, trojica zastupnika srpske manjine dobili su od 11.479 do 16.166 glasova. Zanimljivo je i da je za srpsku manjinsku listu glasovalo samo 14,1 posto Srba, a na popisu birača ih je 138.539. Za usporedbu, podsjetimo, Živi zid je na prošlim izborima s 95.000 glasova, zbog disperzije, imao u Saboru samo Vilibora Sinčića. Ili, iz Projekta Domovina nitko nije ušao kroz vrata Sabora, a osvojili su 25.000 glasova.

A s ove manjinske strane ulazi se u Sabor i s nešto više od tisuću glasova, pa se stoga postavlja političko, pravno, etičko i svako drugo pitanje zašto i kako oni mogu biti u poziciji ozbiljnog čimbenika u pregovorima oko sastavljanja vlade, pa i u glasovanju o vladi. Jednako tako, je li u redu i pravo da u Saboru raspravljaju i donose odluke o 99 posto pitanja koja nemaju veze s nacionalnim manjinama. Takva situacija, koju nam je za “rezervirana” zastupnička mjesta za nacionalne manjine diktirala devedesetih međunarodna zajednica, stvorila je na neki način i određeni animozitet prema manjinama. Jer nema države u Europi koja jamči fotelje zastupnicima manjina i još im daje mogućnost da odlučuju o izboru saborske većine, a na taj način i vlade, kao i državnog proračuna. A u Hrvatskoj im zajamčen i komotan ulazak kroz vrata Sabora s rezerviranim brojem mjesta daje mogućnost za razne igre, zahtjeve, trgovine, pa i ucjene. Situacija u kojoj smo sada to najbolje pokazuje. Da bi HDZ s Mostom ostvario sigurnu i stabilnu većinu u Saboru i stabilnu vladu trebaju im manjinci. A oni, naravno, imaju i zahtjeve. Čak i one koji su svojevrsna ucjena, kad kažu da neće uz vladu u kojoj bi sjedio Zlatko Hasanbegović. Bez obzira na to što netko o njemu misli, čovjek je osvojio 11.898 preferencijalnih glasova, daleko više nego petero manjinaca zajedno! Znači, mjesto mu nije bilo rezervirano i zajamčeno, nego ga je osvojio.

Valja reći kako je dugačak popis zemalja u EU-u koje nemaju rezervirana mjesta za manjine - od Italije i Austrije, pa do Njemačke, Francuske, Poljske, Češke... “Rezervacije” su u Hrvatskoj imale smisla u vrijeme poratno, kada se uspostavljala demokracija, ali s ulaskom u Uniju stvari su se ipak promijenile, dosegli smo neku razinu zaštite ljudskih prava i nacionalnih manjina, pa je vrijeme da se prava manjina urede trajno na način da neće izazivati nikakve kontroverze. Jer, stvarno je apsurdno da su se u preambuli Ustava našle 22 manjine. Uz to i Ustavni sud je upozorio kako je došlo do značajnih promjena kad je riječ o broju birača prema izbornim jedinicama. Sustav izbora, ovaj naš model koji nema nitko, koji favorizira manjine bez izbornog praga, valja mijenjati i doseći demokratske norme najvećeg broja europskih zemalja, primjerice susjedne Mađarske. Manjinci moraju prijeći izborni prag, a ako to ne uspiju mogu u parlamentu biti tzv. zagovornici, ali nemaju pravo glasa. Došlo je vrijeme kada i u Hrvatskoj valja osuvremeniti cjelokupno izborno zakonodavstvo, a kada je riječ o manjinama jasno reći kada i pod kojim uvjetima ti zastupnici stječu pravi politički mandat, a kada su u Saboru zastupljeni samo savjetodavno bez prava glasa.