Može se slobodno reći da hrvatska politika i javnost vezana na nju posljednjih dana žive s narodnim, pučkim i običnim jezikom, kako zapravo žive već dugo, ali se nitko nije usudio reći glasno, a to je život u stilu “Ko vas je**”. I to u dvosmjernoj ulici - političari prema narodu i narod prema političarima. Novi je izričaj, za nečije uši neobičan i preglasan, u sferu tobožnje ozbiljne naše politike i kao silno odgovornih političara, unio Ivan Kovačić, navodno mirni i fini stomatolog, gradonačelnik Omiša, i sada već bivši šef Kluba zastupnika Mosta, jer je podnio ostavku. Reče to Kovačić HDZ-u, ali i ne samo njima, u trenutku spoznaje kako su ga politički partneri u nacionalnoj vlasti opet ubacili u lokalni politički lonac s Ivanom Škaričićem, koji je 18 godina drmao Omišem na sve moguće načine, i zbog kojeg se Kovačić i odlučio ući u politiku i izbornu utrku u Omišu.

Pobijedio je tamo Škaričića i vjerovao kako se nešto ipak može. Sada, razočaran onim što se unutar bračnih razmirica između Mosta i Domoljubne koalicije događa, javno je i glasno opsovao na tečnom hrvatskom jeziku. “Dobivam poruke i čestitke. Neki moj potez hvale i gledaju me kao heroja. Drugi mi poručuju da mi rječnik nije primjeren u javnom prostoru ni uljuđenoj političkoj komunikaciji. Ne pada mi na pamet da se pred takvima ispričavam i opravdavam.” Išlo je to na mnoge adrese, neke i u Mostu, a posebno one koji su mu savjetovali neka ne miješa lokalno i nacionalno. Ni njima Kovačić nije ostao dužan. “U redu - nemam se ja vama što petljati u posao. To je vaš izbor. Ali i vi meni ostavite moje pravo - da vas otkačim i lokalno i nacionalno. Nemam namjeru bit klaun kojeg ćete voditi od lokalnog do nacionalnog cirkusa i natrag. To je moj izbor”, završno je poručio Kovačić.

I što sad? Neprimjerena komunikacija ili prikladna, kratka i jasna politička poruka? “Gospodin Kovačić po meni ima veću slobodu reći što misli nego itko drugi. Zavidim mu na tome”, rekao je njegov stranački šef i potpredsjednik Vlade Božo Petrov, koji razumije Kovačićevu ljutnju, ali sam, sugerira, nema odvažnosti izreći sve one zakulisne igre koje se događaju u očito neprirodnom braku mostovaca i HDZ-ovaca s malim satelitima, u kojem je moguće i silovanje partnera bez posljedica za silovatelja. Kovačić je ovaj put uporabio i hrvatski glagol, koji tobožnji čistunci i lažni svakoliki “sladokusci” jezika kao ne bi izrekli. Oni se tog glagola užasavaju. Uopće ga ne rabe i ne čine te radnje. Oni su nevini i zgroženi, iako su neki pravi agresivci. Kovačić je reagirao tim glagolom jer mu je kaže stvarno - dosta. Nije okolišao, nije upotrebljavao niz otrcanih političkih fraza, već je opsovao. Psiholozi bi rekli kako psovka ima i svojevrsno antistresno djelovanje i na govornika i na slušateljstvo.

Ta ekspresivna stilska figura možda strese i potrese ne samo folirantske čistunce kada je jezik u pitanju već i njihove glave kada je riječ o moralu u politici, o poštenju i nepoštenju, o lažima i igrama ispod stola i udarcima s leđa. Ali nije Kovačić unikatan, verbalni politički okršaji i uvrede svake vrste, birtijaški obračuni, sotoniziranje ljudi i prozivke svake vrste, primitivni seksizmi, pa i uvrede na nacionalnoj osnovi, već dugo caruju na našoj političkoj pozornici. Nimalo čudno, jer se u Hrvatskoj može i s ulice izravno u politiku. A kad se dolazi s ulice, ima i uličarskog ponašanja. Kovačićev govor, iako u biti politički neprihvatljiv, nije jezik ulice. Kovačić nije izmislio psovku, koja je duboko ukorijenjena u biću čovjeka s ovih prostora. Ona je tu, s nama, u nama, stalno. Groze je se elitisti i pseudointelektualci, kao i svi oni koji se s njom bude i liježu, a u javnosti se prikazuju kao čistunci. Psovka, ova Kovačićeva, nije govor mržnje, nije ni uvreda, ona je retorička stilska figura, ona je bila u funkciji njegova silnog emocionalnog angažmana. Da je tomu tako, svjedoče i njegove riječi napisane u ostavci: “Ispričavam se mlađima od 18 godina na riječima izrečenim u javnosti. I ispričavam se starijima od 18 godina što su zakinuti za to isto u ovom tekstu.” S druge pak strane, Kovačićev istup tipa “Ko vas je**” ipak je politički nekorektan. Jer čovjek se bavi politikom, a ne stand-up showom.