Datum objave: 16. svibnja, 2015.
Hrvatskom sve češće u izbornoj godini marširaju sebeljupci i napuhani politički galamdžije i koriste svaku prigodu ne bi li sukljali plamen mržnje i nesnošljivosti. Koriste čak i ratnohuškačku retoriku ne bi li se svidjeli podijeljenom narodu i uzeli koji glas za sebe u pohodu na vlast. Jer vlast je slast i na kraju - mast. Prvo će omastiti sebe i sve oko sebe i još jednom prevariti narod po onoj - obećanje ludom radovanje. I tko će potom pitati za sredstva koja su rabili - jezik ulice, svađe i razdore, ultimatume i prijetnje, tiho događanje naroda i najčešće - govor mržnje.
A taj govor nije stran ni lijevima, ni desnima, ni onima koji do vlasti marširaju sredinom. “Mi, ili oni”, koje je izgovorio premijer Milanović već je na djelu. Jedni kažu da je na djelu boljševički agitrop, pravi pokret jugonostalgičara i titoista, da je to komunjarska vlada, kako zemlju vodi izdajnička vlast, oni koji nikad nisu htjeli Hrvatsku i koji ju ne vole... U drugom ešalonu su oni koji govore o avetima prošlosti, povampirenoj desnici, tuđmanovcima, ognjištarima, zločinačkoj organizaciji...
“Kada vidim tko je alternativa vladi koje sam dio na sljedećim izborima, uplašim se za Hrvatsku... Predstavnici najkorumpiranije vlade, one Ive Sanadera. Kao da nas proganjaju aveti iz prošlosti. Karamarko, Brkić, Kalmeta, Šuker, Jandroković...”, kaže Gordan Maras, ministar poduzetništva. U svu tu javnu hajku uključili su se i oni koji tobože nisu u politici, poput Josipa Klemma, koji dovikuje: “Ako hoće rat, imat će ga”, i prijeti postrojavanjem ratnih jedinica. A ima optužnicu u kojoj ga sumnjiče da je prije deset godina fiktivnim računima osmislio način kako će iz svoje tvrtke obavljati isplate sebi u korist i sumnjaju da je izvukao gotovo tri milijuna kuna i pritom utajio 593 tisuće kuna poreza. Ili o čemu to sniva i manekenka Anica Kovač, kada valjda ponesena emocijama na braniteljskom skupu kaže da je došlo vrijeme za “čistu Hrvatsku”? Čistu, od koga ili čega? Nismo li povijesnu lekciju “čišćenja” iskusili više puta u groznim ratovima?
Možda odgovor nudi europarlamentarka Ruža Tomašić, poznata po izjavi da su u Hrvatskoj svi osim Hrvata - gosti. Jer ona je nedavno na poruku srpskog ministra rada Aleksandra Vulina, koji je na temu procesuiranja ratnih zločina rekao neka hrvatska počisti u svome dvorištu, a ne da dijeli lekcije Srbiji, poručila: “Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju. Oni drže ovu državu za blagajnu i samoposlugu, a ništa joj ne daju”. Dokaz da na pokvarenom hrvatskom političkom tržištu prolazi baš sve, pa i razno “čišćenje”, a da nikome ne padne dlaka s glave. Politički marševi govora mržnje već su nas toliko izdresirali da smo gotovo gluhi i na najgrublji govor mržnje, budući da je on sve češća pojava, pa valjda zato i na sve šuti tobožnja pravna država. Podsjetimo, kada je 2009. godine desno orijentirani političar Anto Kovačević u Saboru rekao Vesni Pusić svoj bolesni umotvor: “Žene je Bog stvorio za madraca, a ne za mudraca”, bilo je mnogo buke. Od onih koji su se trebali i morali oglasiti sada, samo - šutnja.
Polarizacija mišljenja je prirodno stanje svakog demokratskog društva. Ali, u ovakvim istupima o tome nema riječi. Diskriminatorna je to izjava koja ne pridonosi stvaranju tolerantnog ozračja i prilike za suživot. Ili se Tomašić drži Cicerona: “Neka me mrze, samo neka se boje”. Ali “sve demokratske političke snage moraju se glasno izjasniti protiv retorike podjela i populizma, nesnošljivosti i govora mržnje”, rekla je nedavno Anne Brasseur, predsjednica Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u svom govoru pred zastupnicima u Hrvatskom saboru. Ruža Tomašić kao da nije u toj Europi. Vijeće Europe prihvatilo je 1997. i preporuku o govoru mržnje, i to da on “podrazumijeva sve vrste izražavanja koji šire, potiču, promoviraju ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom i neprijateljstvom spram manjina, migranata i ljudi useljeničkoga podrijetla”. Pametnom Europejcu posve jasno, jer “u mržnji je strah”, kako kaže Friedrich Nietzsche.