Datum objave: 25. travnja, 2015.
Četnici, izdajnici i veleizdajnici u hrvatskoj su politici, pa i u samom vrhu - oni vode Hrvatsku. Je li to istina i, ako jest, što čini pravna država? Ili, zašto ne reagira ta ista pravna država Hrvatska ako je sve to laž? I u manje uređenim državama no što je Hrvatska za takve optužbe netko bude procesuiran - ili oni koji lažno optužuju, ili javno optuženi ako su krivi. U nas pravna država šuti. Znamo kako imamo vrlo ozbiljnih problema u demokratskoj političkoj kulturi, koja zapravo kao da i ne postoji, ali do kada će se u nas tolerirati to opasno i ratničko nabacivanje blatom mržnje? Može li jedna europska pravna država jasno reći tko to i zašto postavlja svoje raznovrsne političke mišolovke i s kojim ciljem? Kako obuzdati političke, pa i kvazinovinarske, lutalice i skitnice, koji se promoviraju u ubojice morala, istine i poštenja, i to u ime samo jedne strane - nedemokratske? Je li u Hrvatskoj na djelu tiha lustracija s tajnoga popisa, ili glasna flustracija?
Eto, potpredsjednik hrvatske Vlade Branko Grčić je četnik. “Stojim iza izjave da je Branko Grčić, zajedno sa skupinom Sime Dubaića (jedan od aktera pobune protiv Hrvatske), početkom 90-ih bio na barikadama kod Knina. Imam i dokaze za to. U to vrijeme on je pobjegao sa splitskog fakulteta, te se neko vrijeme zadržao u rodnom mjestu pokraj Knina. Tamo se pridružio tim ljudima, da bi kasnije otišao u Beograd”, izrekao je vrlo teške optužbe general Marko Lukić, koji nije bilo tko već prvi ratni zapovjednik ATJ Lučko i zapovjednik akcije specijalne policije na Plitvicama 1991., gdje je gušio pobunu Srba. Objavljena je i fotografija na kojoj je, tvrde, Branko Grčić. Svakom pametnom, otriježnjene političke glave, jasno je kako bi taj skandal bio strelovito razriješen u svakoj normalnoj demokratskoj zemlji. Hrvatska to očito nije. Jer, osim nekoliko novinarskih rafala ništa se dogodilo nije. Stanovnici Hrvatske imaju i te kako pravo znati što je u ovom slučaju istina, a ona bi jednu stranu morala dovesti na optuženičku klupu.
Ali nije to izolirani slučaj o kojem se šuti. Izdajnici i veleizdajnici sve su češće u vokabularu hrvatskog političkog i društvenog života, a najčešće uoči izbora i za izborne utrke. Imamo, kao nitko u svijetu, i samozvano Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES), koje javno proziva i osuđuje za izdaju i/ili veleizdaju Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić i Milorada Pupovca, te podiže etičke optužnice protiv Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesne Teršelić i Carla Bildta. I nikom ništa. “Etički osuđujemo, nikoga osobno ne progonimo, samo kažemo: Gospodo drugovi - vi ste pogriješili, vi ste veleizdajnici i etički za to trebate odgovarati. To je naš učinak”, reći će prof. dr. Zvonimir Šeparović, danas predsjednik HNES-a, a u Jugoslaviji dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji je u vrijeme žalovanja za Titom u svibnju 1980. studentima držao predavanje “Titova misao u izgradnji socijalističkog samoupravnog društva”, a u uvodu citirao Tita: “Ako se ima što žrtvovati, onda se ni u kom slučaju ne smiju žrtvovati pravda i istina.” U ime istine i pravde u šarenom kolu HNES-a, u čijim dokumentima stoji kako tu sjede istaknute osobe izrazitog moralnog integriteta, djeluju i bivši debelo lijevi, a sada desni, preobraćenici svake vrste iz doba komunizma, ateisti i politički teoretičari jugoslavenskog socijalizma. A oni proizvode izdajnike i veleizdajnike kao na tekućoj vrpci, suprotno svim načelima liberalne demokracije. (Vele)izdajnici su svi koji se ne slažu s njima, koji imaju drukčije mišljenje, koji su politički i stranački u drugom taboru. Ali, i tu se postavlja isto pitanje: Što radi pravna država? Ništa! Ako je netko izdajnik i veleizdajnik, valjda se zna gdje mu je mjesto. Jednako tako zna se i gdje je mjesto onima koji krivo optužuju. Jer veleizdaja je teško kazneno djelo vjerolomstva prema vlastitoj državi, koje se smatra tipičnim političkim deliktom, usmjerenim protiv sigurnosti države. I tko se onda i u ime čega može i smije na takvo što oglušiti? Ovako, produbljuju se podjele u Hrvatskoj i provodi tiha lustracija. Ili je pak riječ o glasnoj flustraciji politike željnih, ali onemoćalih pojedinaca?