Hrvatskom svako malo, poput nekog ukazanja, uskrsnu neki novi veliki pravednici s novim vizijama i pogledom na svijet, s novim poimanjem demokracije i sustava vrijednosti. Ili je pak riječ samo o vidovnjacima, vještacima i suvremenim vračevima? Pojavnost Ivana Turudića u tom svijetu nije nova, jer predsjednik Županijskog suda u Zagrebu već ima kontinuitet u raznim akrobacijama. Eto, najnoviji je njegov doprinos novokomponiranoj demokraciji i pravednosti prijedlog da se u Kazneni zakon RH uvede “kazneno djelo poricanja prirode Domovinskog rata”.

Prema njemu, “kažnjivi bi bili samo najteži oblici kršenja zakona, i to počinjeni s izravnom namjerom, što znači da je potrebno dokazati da je netko htio počiniti kazneno djelo i bio svjestan njegovih posljedica”. Turudić uz svoj prijedlog šalje i poruku kako njegova ideja nije da se ljude šalje u zatvor, niti da se uvodi novi verbalni delikt, kakav smo imali u socijalizmu, nego da se pošalje poruka da država štiti najviše društvene vrijednosti poput Domovinskog rata. No Turudić kao da namjerno zaboravlja da je Domovinski rat zlatnim slovima upisan u Ustav kao izvorište državnosti. Uz to je Sabor u doba vladavine Ivice Račana usvojio i Deklaraciju o Domovinskom ratu, u kojoj jasno piše da je “Domovinski rat bio pravedan, obramben i oslobodilački”. Ako sve to znamo, a pismeni smo i pri pameti, za čim onda ide Turudićev prijedlog o zatvorskim kaznama? Nije li zapravo jasno da prijedlog o zatvorima ide za tim da bi individualno mišljenje steklo odlike kriminalnog djela, a verbalni se delikt vratio u zakonodavne akte zemlje koja sebe naziva demokratskom? Asocijacija na prijedlog suca Turudića ima više, a prva je neka vrsta cenzure i ograničavanje slobode govora. Jer netko bi trebao ići u zatvor samo zato što drukčije misli. U zemlji, čiji je narod ostvario svoju suverenost, ne može se nikakvim zakonom ograničavati sloboda mišljenja, ni pravo da ljudi slobodno razmišljaju i slobodno procjenjuju i govore.

Dostojanstvo Domovinskog rata, ne može se čuvati dekretima, pravnim aktima i administrativnim zabranama, nego stalnom izgradnjom demokratskog društva i demokratskih institucija države. Ono se štiti istinom i činjenicama, a ne zatvaranjem ljudi. U slobodnoj Hrvatskoj više nitko ne može uspostavljati red batinom i ne može biti dovedena u pitanje sloboda govora i mišljenja. To bi moralo biti jasno svima, pa i onima koji u turudićijadi jada podržavaju suca Turudića u progonu svih koji ne misle isto. Reagirati valja racionalno, a ne emotivno, jer najveća većina stanovnika Hrvatske ima itekako jasan stav o Domovinskom ratu. I što onda zapravo hoće Turudić?

Zna se, HDZ mu je mio, a SDP mrzak, Karamarko je dugogodišnji prijatelj, a Milanović “boljševik i monarh”. Tvrdio je da ga prate i prisluškuju, da je siguran da represivni aparat radi na tome da ga se smijeni. A neodgovorno je lupetao, jer se ništa od toga nije dogodilo. Kad je govorio, na sebi je imao majicu s engleskim natpisom “Strike first”, po domaće, hrvatski - udari prvi! Otad Turudić udara i češće je po istupima političar negoli sudac, što u demokratskom svijetu baš i nije uobičajeno. A kad god se spomene kako se vidi kao ministar u budućoj Karamarkovoj vladi, ako HDZ pobijedi, on to opovrgava ili spretno izbjegne odgovor. Ali crta na kojoj djeluje sve je jasnija. “Svatko u svojoj kući, u svojem dvorištu može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne”, rekao je prije manje od godinu dana Karamarko. “Morat će poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su, Domovinski rat, naši branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.” Bila je to najava uvođenja verbalnog delikta u hrvatsko zakonodavstvo. Zato su novi “zatvorski” prijedlozi Turudića spin i probni balon na tom tragu. Samo, gospodin bi sudac morao znati da ima mnogo onih koji misle drukčije od njega i da bi, slijedom njegova prijedloga, valjalo u demokratskoj Hrvatskoj sagraditi još mnogo zatvora. Ili pak slobodnu zemlju cijelu pretvoriti u zatvor.