Kakva bi to bila ljubav kad ne bi cvjetala i nakon Valentinova, pa makar to bilo i u Hrvatskoj, gdje je ljubavi sve manje, a naročito među političarima. Eto, (ne)svjesno se koristi i pjesmica “Pišem pismo tinta mi se proli, daleko je onaj 'ko me voli...” Jer, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Zoran Milanović “vole se” ciankalijski otrovnim pismima. Predsjednica je krenula oštro u čišćenje. Najprije je na Pantovčak, tamo gdje je rekla da neće, pozvala širokobriješkog franjevca, fra Jozu Zovka, da baš on posveti njezine dvore. Kaptol je zbunjen. Ali i svi oni koji znaju da je predsjednik Republike predsjednik svih građana, pa i onih koji ne vjeruju ili vjeruju u nešto drugo.

Država je sekularna i njezine institucije ne bi smjele biti predmetom ni mjestom za vjerske obrede. Predsjednica potom žuri pod šator branitelja, pokazujući novo (ne)zajedništvo, jer mnogo je građana i branitelja koji osuđuju šatorska zbivanja. Potom ih prima kod sebe, ali ne traži od njih da prestanu s prosvjedima. Milanović joj je već digao tlak svojom zločestom igrom oko rezidencije u Visokoj, za koju joj je dao vizu kad je rekla da neće na Pantovčak. Tražila je potom priliku da lupi šakom o stol i nazvala ga. Ali - Milanović ima svoja pravila. Slijedi “ljubavno” dopisivanje i poziv Milanoviću da odstupi. Potpisao ga je glasnogovornik Ureda predsjednice, a to nema veze s protokolom, a ni s normalnom demokratskom procedurom.

Počeo je tako, pred opasno podijeljenim narodom, javni trening egoizma o narodnom trošku. Umjesto s kohabitacijom, požurile su obje strane s radikalizacijom. Više od četiri milijuna ljudi tako na najvišoj državnoj razini gleda ponašanje predškolske djece. Ustav kaže da Vlada ne odgovara šefici države, nego Saboru. Želja da predsjednica bude nadređena Vladi i da joj premijer polaže račune, neustavna je i nerealna. Ta cirkusijada proistječe iz čl. 102. Ustava, koji kaže: “Predsjednik Republike može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja. Predsjednik Republike može biti nazočan sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi.” Ustavotvorci su 2000. predsjedniku države skidali sve moguće ovlasti. Kao da su se prestrašili da se ne pojavi neki novi Tuđman. Jer do tada je čl. 102. glasio: “Predsjednik Republike može sazvati sjednicu Vlade RH i stavljati na njezin dnevni red pitanja za koja smatra da ih treba razmotriti. Predsjednik Republike predsjedava sjednici Vlade na kojoj je nazočan.” Čini se kako bi baš to sada odgovaralo predsjednici Grabar Kitarović, ne samo zbog lupanja šakom o stol nego i zbog brzog micanja Milanovića i, kako stalno ističe, nesposobne Vlade. Tomislav Karamarko je za nju i HDZ jedini spas za Hrvatsku, a njemu se žuri. Karamarku se čini bolje da na Milanovića ide predsjednica, da ona traži ostavku. Čista zabava za narod, jer znaju da baš Karamarko može pozvati premijera na ostavku - u Saboru. Ali - tamo ga nema.

Predsjednicu pak Ustav poziva na suradnju s Vladom. Na tom planu ne može biti opozicija. Ima pravo tražiti sjednicu Vlade, ali je bez Milanovića ne može sazvati. Rat pismima sigurno ne pomaže. A moglo bi biti novog rata - s imenovanjem veleposlanika. Prema Ustavu, Grabar Kitarović postavlja i opoziva šefove diplomatskih misija RH, na prijedlog i uz prethodni supotpis premijera. Neki su već dobili zeleno svjetlo zemalja u koje su trebali otići. Želi li riskirati diplomatski skandal, predsjednica može povući diplomate, ili će “popustiti” Milanoviću. Naravno, rat u svim područjima između dva zagrebačka brdašca treba odmah prestati. Institucija predsjednika države jamstvo je njezine stabilnosti. O tome se mora voditi računa. U okvire svojih ovlasti moraju se hitno vratiti i Grabar Kitarović i Zoran Milanović. Ustav ih na to obvezuje. Bahatost, nepristojnost, arogancija, egocentrizam... nisu u Ustavu. To zlo sami moraju zatomiti. Zveckanje sredstvima koja potiču jezik ulice i neko izvanredno stanje mogu biti pogubni. Politička stabilnost silno je važna za Hrvatsku, koja se u mnogim područjima već debelo urušava. I to je zvono na uzbunu, poziv na razum i zakopavanje ratnih sjekira svih mogućih vrsta.