Hrvati neće termoelektranu u Pločama, neće termoelektranu Plomin C, ali hoće struju, neće sigurno ni nuklearku, a hoće struju. Hrvati neće monetizaciju i kažu: “Ne damo naše ceste!” Neće ni istraživanje nafte u Jadranu. A pet odabranih kompanija obavezalo se da će u sljedećih pet godina u istraživačke radove uložiti gotovo četiri milijarde kuna, ili oko 530 milijuna eura. Nakon potpisa ugovora prihod proračuna bit će 100 milijuna kuna, ili 13,5 milijuna eura. Ali, nećemo. Protiv smo i golf-igrališta na Srđu, na Brijunima, u Istri. Neće Hrvati uopće nekom dati Brijune, neće...

A ti koji nešto neće uglavnom ništa ne nude. Pa što zapravo hoće ili neće hrvatski čovjek? Jesmo li mi najveći buntovnici na svijetu i protiv razvoja vlastite zemlje? Želimo li ostati siromašna i nehumana zemlja grabeži i dalje živjeti prema načelu “uhvati što možeš i drži to koliko dugo možeš”. Zar nismo već dovoljno pozelenjeli od podataka poput onog kako u Hrvatskoj čak 40 posto građana živi na rubu siromaštva. Možemo li se već danas opametiti, osvijestiti i primiti ozbiljnog posla, ili će nas na krilima laži i populizma, pa i onih koji pjevuše Severininu “Raste trava zelena, zelena...”, već za dvije do tri godine sigurno čekati grčki scenarij. Naravno, ekološke i okolišne udruge imaju pravo na svoje stavove, ali ta pomodarska “ekološka svijest” dogurala je u Hrvatskoj tako daleko da se stječe dojam kako se razni zeleni, zeleniji, zimzeleni i zelembaći svake vrste pobune čim se negdje i pokuša zakopati neka razvojna lopata. Tom zelenom populističkom kvazidemokracijom ide se otvoreno protiv projekata, investicija i razvoja zemlje. Dodamo li tome još i pojavu za nas galopirajuće i znakovite referendumske kulture, koja se posebno zahuktala prošle godine, dolazimo do zaključka kako je u nas zapravo moguće torpedirati svaki pokušaj Vlade da nešto učini i onemogućiti ju da vlada. Zelenoakcijaški prosvjedi, a posebno referendumi, uglavnom se populistički prikazuju kao stvarni iskaz volje naroda, iako je to tek trenutno raspoloženje jedne skupine građana, jer zbog hrvatskog zakona o referendumu oni nikako ne predstavljaju većinu. Ali sve to dovodi do sve većeg i vidljivijeg slabljenja državnih institucija vlasti i velike političke prijetnje za budućnost Hrvatske.

Naravno, nismo mi izmislili zelene i referendume. Postoje u demokratskoj Europi desetljećima, ali tamo ne skaču na svaku zakopanu lopatu. Mnogo je primjera za to, kao što je Norveška, zemlja slična nama po broju stanovnika, ali i najveći europski proizvođač nafte - iz mora! Nakon Rusije i Katara treći su svjetski izvoznik prirodnog plina. Izvoz nafte i plina samo je lani donio prihod od 570 milijarda kuna! To je 15 puta veći iznos od izvoza ribe, po kojem su Norvežani poznati. I zamislite, u moru ima ribe! A buše ga naveliko zbog nafte. Mogu li to shvatiti naši zeleni i prezeleni i mogu li bar malo pocrvenjeti? I još nešto fantastično, kao iz raja: Otkako je 70-ih godina počela eksploatacija ugljikovodika u Sjevernom moru, pa do kraja 2014., u Državni naftni mirovinski fond spremili su nevjerojatnih 5000 milijarda kuna, ili milijun kuna po stanovniku! Tim će novcem isplaćivati mirovine budućim generacijama. Brinut će se o njima i kada izvori nafte i plina budu tanji.

A što hoćemo mi, Hrvati, hrvatski građani? Jer mi nećemo ni reforme, ne volimo ni rezove, ne bismo ni zakone, a volimo kredite koje onda drugi vraćaju... Hoćemo li napokon shvatiti kako u Hrvatskoj imamo problem uglavnom s četiri riječi - red i nered, a potom rad i nerad! A u tom stanju ni jedna vlada ne može vladati. Ako je zelenim akcijama i referendumom moguće stopirati svaki konkretan potez legitimne vlade, kako uopće upravljati zemljom? I može li to bilo koja vlada - desna, lijeva, polulijeva... Naravno da ne može jer u zemlji u kojoj hrvatski građani imaju sve manje povjerenja u političke stranke javljaju se razni “zaštitari” nudeći im “navlakuše” protiv vlasti, generirajući tako opću antipoduzetničku i antiinvesticijsku klimu, pa i nudeći jezik ulice kao glas naroda.