Tek što su se među sve siromašnijim i ojađenim hrvatskim građanima prestali šepuriti razni modni mačci i gurui svih vrsta, koji su se dizali na medijskom vjetru populizma, mahom bez pokrića, eto i dječaka svilene njegovane bradice, poluglumca naturščika i polumanekena koji bi kao nesvršeni student upravljao državom. Baš tragikomično. Ivan Vilibor Sinčić uprizorio se na jadnoj političkoj sceni Hrvatske, u kojoj ljudi traže slamku spasa da bi preživjeli i trajali, pa su se neki, zaslijepljeni populističkim parolama i uglavnom lažnim i neostvarivim obećanjima, uhvatili za njegove skute.

I sada taj nedorečeni i zbunjeni dječak, s obrazom nevinašca, šeće hrvatskom medijskom scenom poput božanstva, iskače iz svake pa i medijske konzerve, ima odgovore gotovo na svako pitanje, pokazujući da zapravo ništa ne zna i da će teško bilo što naučiti. Posebno, naravno, kada je politika u pitanju, kada je riječ o demokratskim stečevinama jedne države i njezinim temeljima. Taj usplahireni, gotovo ustrašeni dječak, koji je do grla u prekršajima, kojem je glavna nit vodilja neposluh i kroz to populizam, pretvorio se u selidbeni cirkus, u šetača s fotoaparatom čija su velika i “herojska” djela zapravo povreda vrpce “Stop policija”, kojom policija, sukladno zakonu i pravilniku, ograđuje prostor postupanja. Ali, iza te populističke maske nedužnog šetača i fotografa krije se zastupnik jednog rušilačkog pohoda, s retorikom radikalnog desnog populizma i nositelj protudemokratske politike. Za svoju stranku rekao je da je transideološka, ali nije objasnio koji ga je to trans obuzeo, osim nagona za osvajanje vlasti, bez programa, bez ideja, uz želju za reklamerstvom, pa makar se i na mnogim područjima pokazao kao čisti neznalica s dozom naboja za optuživanje ljudi imenom i prezimenom bez ijednog pokazanog dokaza. Ne znam kako bih ja prošao da sam bez ijednog dokaza optužio bivše premijere Nikicu Valentića i Franju Gregurića te gospodarstvenike Antu Vlahovića, Franju Lukovića i Ivicu Todorića da su stvarni vlasnici INA-e. Imao bih sigurno pet ozbiljnih tužbi i morao bih dići kredit, makar i u švicarcima, kako bih tim ljudima platio za duševne i druge boli nanesene klevetom. Bio bih i u paklu prekršaja da sam toliko puta uhićen kao Sinčić. Bio bih proglašen budaletinom da sam napisao kako je Bin Laden živ, kao što je rekao Sinčić, ili da Hrvatska mora izaći iz EU jer to nije unija naroda i kultura, već unija birokrata i banaka.

Mladac je očito gurnut u političku arenu u kojoj bi se igrao, kad bi mogao, diktatora koji bi marginalizirao sve ustavne institucije pravne države i demokratska načela Hrvatske. Populistički pozivi poput njegovih izjava da rješenje svih problema leži u 15 tisuća eura, koliko, kaže, svaki građanin Hrvatske ima na računima u stranim bankama jer je riječ o novcu iz pretvorbe i privatizacije, na žalost nailaze na plodno tlo. Jer, Hrvatska se već šest godina sunovraćuje na svim područjima važnim za život građana. Tim i sličnim štosovima i populističkim demagoškim podvalama nasjeo je i jedan dio glasača, koji bi se i protudemokratskim metodama obračunavali s raznim društvenim elitama. A znamo kako je demagogija vještina kojom se uvjerava zabludama, lažima, kao i namjernim pogreškama umjesto argumentima. Populizam i demagogija usko su isprepleteni i obilježja su posebnog političkog govora i nema populizma bez demagogije. Populizam u osnovi isključuje pluralizam, on poriče raznovrsnost i crta društvo u crno-bijelim slikama. Na jednoj strani smo mi dobri, narod - čitaj Sinčić, a na drugoj loši - suprotna mišljenja i suprotne političke opcije. I baš je to mreža u kojoj pokušavaju loviti u mutnom mladac Sinčić i njegovi istomišljenici, željni samopromocije, nudeći lažnu nadu, iako zapravo nikakvih rezultata nemaju čak niti na planu borbe protiv deložacija uz pomoć generiranih neposluha, koje na kraju opet plaćaju građani iz proračuna. Nadajmo se kako će narod ipak prepoznati da zemljom šeće novokomponirani guru Sinčić, dječarac koji bi promijenio svijet protuustavnim i protudemokratskim akcijama.