Hrvatski se gospodarski brod sve više ljulja, ploveći sedmu godinu na buri recesije i sve je više nalik na Titanic, prijeti nam kataklizma. A mali obespravljeni čovjek, bez posla, bez plaće, ili s mrvicama s državnog stola, ne može namaknuti ni toliko da bi nahranio vlastito dijete, pa je i sve više gladnih. Hrvatsko društvo u silnoj je krizi, gdje su pučke kuhinje sve posjećenije, kontejneraši sve brojniji, narod sve jadniji, a bahati i samodopadni političari, siti i uhranjeni, crvenih obraza, šeću mirno kao da su božanstva.

I ne crvene se oni od stida što odlaze mladi i perspektivni, što se ovrhama izbacuju ljudi iz stanova i kuća, što su blokirani računu gotovo 320 tisuća građana. Unatoč katastrofalno vođenoj politici, bez jasnog gospodarskog programa, šupljim reformama, korupciji u kojoj uglednici mažnjavaju i dalje novac građana, vlast se kune u socijalnu državu i pritom porezima, prirezima i drugim nametima vješto džepari vlastiti narod, koji je ionako već na koljenima. A što radi taj narod? Eto, pobunio se. Ali nisu se digli obespravljeni, gladni, nezaposleni. Pobunili su se nogometni navijači i to zbog nogometne nepravde, huligana i lopte. Digli se hajdukovci i drugi navijači, ali ne zbog kruha, već što njihov klub trpi nepravdu. Okrenuli se protiv nogometne vlade, ali ne protiv onih koji su krivi i za sve druge hrvatske probleme, koji opasno urušavaju Hrvatsku. Ma, nitko im to ne brani, i nogomet je pun problema, iako ih baš ti navijači zajedno s klubom imaju napretek i u vlastitom dvorištu. Jer, nije valjda uvijek netko drugi kriv za klupske finacijske probleme i dubioze, za trofejnu sušu, za prodaju igrača za kikiriki... Ali, po onoj kruha i igara, kao da je igra važnija od kruha. I dalje šute nezaposleni, ovršeni, gladni, siromašni, politički ušutkani.

Tko je kriv što je šutnja odgovor na to što hrvatski čovjek, onaj tzv. obični smrtnik, u svojoj Hrvatskoj, koju je želio i stvarao, ne može ostvariti pristojan i skroman život? I kakvo je to društvo u kojem oni najugroženiji šute? Zašto u zemljama EU, gdje sada i mi pripadamo, možemo vidjeti silni socijalni bunt i masovne prosvjede, ali ne i u Hrvatskoj? Posve je jasno - krivi su sindikati i njihovi uhljebi, kojima kao da nije u interesu da se s proračuna skinu svi oni i sve ono za što nema opravdanog razloga za financiranje iz proračuna. Sindikalni foteljaši s dobrim primanjima već dugo mašu praznim puškama, poput Vilima Ribića, predsjednika Velikog vijeća Nezavisnog sindikata, koji je na mjere štednje Milanovićeve vlade nedavno rekao da će “biti vraga” i kako “državni službenici neće mirno gledati da se na njima štedi - igrate se vatrom”. I ova je izjava sasvim dovoljna da se shvati kako je uhljebima u Hrvatskoj više nego dobro, zbrinuti su i sigurni, i da ih i nije pretjerano briga što narod propada.

Uhljebi su tako indirektno krivi i za propadanje hrvatskog gospodarstva i za sve nedaće koje su u svezi s tim pale na pleća hrvatskog radnika, pa i prjeteću socijalnu i svaku drugu katastrofu koja prijeti Hrvatskoj. Uhljebnička klasa, čiji interesi nisu ugroženi, jer spava na državnim jaslama i baš za sve joj se fućka, igra se tako sudbinom države. I to kvazisocijalne države s ekonomijom na samrti, puranski napuhanim političarima - mešetarima i foteljaškim sindikalcima. Socijalne države u kojoj se gotovo umire od gladi, a uhljebi šute, u državi u kojoj će stradati i buduće generacije, pa i nerođeni, koji će jednoga dana vraćati dugove što su ih stvorili i stvaraju pripadnici povlaštenih i nesposobnih uhljeba. Šute uhljebi i šutjet će dok god ima onih koji su spremni mlatiti se i razbijati, prosvjedovati, pa možda i ubiti, zbog jedanaest loptogurača koji zarađuju milijune, ma bili oni na strani Hajduka, Dinama, Rijeke ili bilo koga u toj loptoguračkoj i svemirski plaćenoj koloni. Hrvatski narod treba kruha, a ne igara. Nogometni prosvjednici ne mogu mu ga dati, a uhljebi mu ga neće dati. Uhljebi čuvaju sebe, a da nije tako već bi odavno u Hrvatskoj bio veliki skup protiv nezaposlenosti, siromaštva i svih bolesti hrvatskog društva. Ovako, živio nogomet! Koga briga za kruh svagdašnji.