Beznađe i depresija - stanje je duha u zemlji Hrvatskoj, koju su unazadili i lijevi i desni, koju su pokrali i desni i lijevi, jedni više, a drugi manje. Hrvatski narod danas je u apsolutnom dužničkom ropstvu, a na sve slabijim plećima građana podignuti su silni krediti koje ćemo vraćati generacijama. Stvoreni dug nije ulagan u tvornice i napredak, već u potrošnju, pa se čini da se ekonomski slom ne može spriječiti. Strah od opće kataklizme sve je veći. Nesposobnost i neodgovornost političara i loše politike u svim segmentima nanijeli su goleme materijalne, moralne i druge štete.

Rad za opće društvene interese trebao bi biti glavni smisao postojanja svake vlade, ali ove dosadašnje uglavnom su obmanjivale građane i borile se samo za vlast ili ostanak na vlasti. A Hrvatska u koju su se kleli, više s rukom na srcu, a manje bez te simbolike, tonula je sve niže. I ne samo u borbi za kruh, nego i u onom ideološkom segmentu - radikalizaciji društva, podjelama unutar Hrvatske, do atmosfere ulice i linča. Živimo u zemlji jada, a dežurne politike nameću nam podjele na velike i bezgrješne Hrvate, katolike i kršćane i domoljube s jedne strane, i na one druge - jugofile, jugonostalgičare, izdajice, komuniste, udbaše i veleizdajnike s druge strane. A veleizdajnikom se proglašava čak i voljom naroda izabrani predsjednik države Ivo Josipović.

Za privatne i stranačke interese nekada se koristio rat i sve nedaće koje je on donio, pa se pod tim okriljem, zna se, i dobro kralo, a “zaslužni” pojedinci dobivali su na dar i po 200 poduzeća i tvornica. Danas se za te interese uvelike koriste siromaštvo, svekoliki nered i prave rupe u labavoj pravnoj državi. Politikanti i spletkari, mnogi od onih koji su pokrali hrvatski narod, ustrajno i na žalost uspješno rade na radikalizaciji društva kako bi se bijes građana usmjerio na one koji su različiti po opredjeljenju i izboru, koji misle drukčije. Za te slijepce, opijene vlašću, dobro bi došao čak i ideološki građanski rat, jer samo bi tako mogli uspjeti u naumu da se zaborave sva njihova nedjela na račun Hrvatske i hrvatskog naroda. Do sada je, na žalost, Hrvatska bila osuđena na vladavinu HDZ-a i SDP-a, s malim satelitima. A sada se čini da HDZ gubi strpljenje i da želi zauvijek vladati zemljom, jer im se omililo. Za prve vladavine SDP-a imali smo, zbog generala koje je trebalo izručiti, berače kestena, neki su se HDZ-ovci vezali lancima, dogodila se splitska riva... Danas se osnivaju stožeri, skidaju table, ne dopušta državnom vrhu da bude u koloni u Vukovaru, pokreću inicijative za referendume, branitelji invalidi su u Zagrebu...

Višestruko pokradeni građani kupuju se populističkom i kratkovidnom retorikom u stilu kako državu vode ljudi koji nikada nisu ni željeli Hrvatsku, ili da ako netko nije katolik i ne ide u crkvu, on se ne treba ni kandidirati na izborima, i tome slično. Pa što je onda s onima koji su većinom izabrali tu nenarodnu vlast i predsjednika države veleizdajnika? Jesu li svi ti građani oni koji ne vole Hrvatsku i jesu li svi oni veleizdajnici? Po čemu su veći Hrvati oni u HDZ-u od drugih koji pošteno rade svoj posao, a nisu ni u jednoj stranci. I kako to i čime Karamarko i drugovi mjere hrvatstvo? Možda bi bilo svrhovitije za sve to uvesti blesimetar - napravu koja bi mjerila nečije gluposti. Pametni ljudi, osobito političari, moraju znati da inzistiranje na radikalizmu i ideološkim podjelama može u konačnici imati za rezultat razne neželjene ideološke predznake. Jer u zemlji u kojoj nas stalno dijele, istraživanja kažu da su naši mladi konzervativniji od svojih roditelja. Među najkonzervativnijim su mladim ljudima u Europi, a čak ih 41 posto misli da bi Hrvati u Hrvatskoj trebali imati veća prava od ostalih. Uz to nerado prihvaćaju homoseksualnu obitelj u susjedstvu i protive se braku s nehrvatima. Ti podaci više govore o politici i društvu u kojem odrastaju nego o njima samima. Zato se okanimo zveckanja o velikim i malim Hrvatima. Nećemo se valjda sada međusobno progoniti i ubijati da bi netko zasjeo na vlasti.