Datum objave: 18. listopada, 2014.
Klecaju koljena ljevici. Ona je, posebno kada je riječ o SDP-u, svaki dan sve nepopularnija, rejting joj je već u podrumu. Ali najnepopularniji političar u zemlji, vođa SDP-a, premijer Zoran Milanović, to ne želi vidjeti. Vozi po starom, kao da nikada i nije sišao s oblaka virtualnih želja, ali ne i znanja i mogućnosti. Vlada ne uživa gotovo nikakvu potporu građana, SDP se raspada, gotovo se prepolovio, prolazi kroz krizu svih mogućih vrijednosti - posebno programa, unutarstranačke demokracije i neuspješnog kadroviranja. Sve se više čini kao da je stranka nečija privatna prćija. Milanović jednostavno ne želi shvatiti kako on i njegovi sljedbenici idu iz poraza u poraz.
Zaokupljeni sami sobom, unutarnjim burama i nemirima, oportunizmom i karijerizmom, pa i aferama, otvaraju k tome i vruća pitanja poput ćirilice, istospolnih zajednica, autocesta, a dobro organizirana desničarska i ona druga referendumska strana svakodnevno im zagorčava život bilo opravdanim kritikama ili pak podmećući im klipove raznih oblika. Doda li se tome da ne mogu i ne znaju pomoći Hrvatskoj da izađe iz gliba, SDP-ovci, vodeća stranka u vladajućoj koaliciji, našli su se i sami u još dubljem glibu. Razočarani građani koji su ipak nešto očekivali, a nisu dobili ništa, i dalje žive u zemlji kojoj šest godina pada BDP, koja ne proizvodi baš ništa što bi se dalo unovčiti, u kojoj se i dalje pokušava tražiti spas u prodaji nečeg našeg, državnog, strancima. I zato nemilosrdna oštrica nezadovoljstva, jada i beznađa ide prema vladajućima pa ne čudi što je prema anketama SDP-u na glavu sjela i dojučerašnja kolegica Mirela Holy sa svojim OraH-om, na neki način ipak okupljalištem ljevičara nezadovoljnih Milanovićem i ovakvim SDP-om, gdje su glavna pravila poslušnost i oportunizam.
Naravno, ista pravila vrijede i u drugim našim strankama, bolje rečeno partijama. Politička ljevica i partije lijevog centra izgubile su ili nemaju svoj identitet. Zapravo nemaju ni jasan i vidljiv program pa se maskiraju populizmom i u političkoj areni međusobno blate i optužuju, iako ih sve potresaju poneke afere ili skandali. Sve te stranke - partije - žive u poslušnosti i uz skute svojih idejnih vođa, a svaka pamet i inicijativa mimo vođe ocjenjuje se opasnošću i dovode do svađa i razdora. “Mi koketiramo s desnicom. Ja sam socijaldemokrat i nisam mogao tako raditi”, izjavio je laburist Branko Vukšić kada je došao u sukob s Dragutinom Lesarom i njegovom svitom. HNS, sklon lijevoj opciji i SDP-u, koji se prepolovio izbacivanjem Radimira Čačića, jedva je na dva posto podrške građana, a Reformisti koje sada vodi Čačić spremni su koalirati i s HDZ-om. Čak ni OraH, po nekima lijeva frakcija SDP-a, nije mogao bez potresa jer ga je zbog neslaganja u vođenju stranke napustila Andrea Feldman, v. d. članice predsjedništva. I najnovije - iz OraHa je zbog neaktivnosti od ljeta izbačeno 1500 članova, pa ih je sada oko 3000. Ne zaboravimo ni Milana Bandića, gradonačelnika Zagreba, koji sebe naziva već dugo najvećim hrvatskim socijaldemokratom i koji još uvijek ne zna kamo će i s kim će. Doda li se svemu kako, pak, SDP sve glasnije govori za sebe da su liberalna stranka političkog centra, pitanje tada glasi - gdje je onda ljevica? Najjednostavniji odgovor je kako je nestala prema europskom modelu po kojem su tržišno pozicioniranje neoliberalnog kapitalizma i potrošački bum natjerali ljevicu prema liberalnom, točnije neoliberalnom centru. I tako se stvorila mala razlika od demokršćana i konzervativaca, uglavnom svjetonazorska. Ima li nade za ljevicu? Svakako. Ali, potrebno je hitno pospremanje u vlastitoj kući - unutarpartijske reforme, jasni programi, stručni mladi kadar bez repova, promjene u vodstvu, obračun s karijerizmom i nepotizmom. U suprotnom ćemo dočekati neku ljevicu kao susjedi Slovenci, gdje se nakon 25 godina u parlamentu mogu čuti izrazi “drug” i “drugarica”, kojima se oslovljavaju zastupnici Udružene ljevice, grupacije koja se zauzima za “socijalizam 21. stoljeća”, a na srpanjskim su izborima iznenađujuće dobili dvije zastupnice i dva zastupnika.