Kamo to ide Hrvatska? U gospodarskoj krizi dramatičnih razmjera političari ispijaju pjenušac, nazdravljaju svojim “uspjesima” i odlaze na dvomjesečni odmor, a narod, koji ih je izabrao, sve više tone u bijedu, gladuje u nezaposlenosti i bježi iz Hrvatske tražeći svoju priliku u svijetu ne bi li se konačno spasio od beznađa i siromaštva. Približno 100 tisuća ljudi iselilo se iz Hrvatske u proteklih 10 godina, gotovo grad veličine Osijeka. Nije li to neki oblik suvremenog genocida? Uznemirujuće je što je riječ ponajviše o mladim i visokoobrazovanim ljudima.

Stanje je za mnoge postalo frustrirajuće. Od našeg ulaska u EU više od 90 hrvatskih liječnika već liječi stanovnike Njemačke, Švicarske..., a u Hrvatskoj liječničkoj komori gotovo je 600 zahtjeva liječnika za dobivanje međunarodnih dokumenata potrebnih za posao u inozemstvu. Uz to, Hrvatska je apsolutni rekorder u EU-u po udjelu osoba mlađih od 60 godina koje žive u kućanstvu u kojemu ni jedna odrasla osoba ne radi. U riziku od siromaštva kod nas živi 32,3 posto stanovništva. Sve je još katastrofičnije ako se zna da je Hrvatska ušla i u demografski slom. Naime, u nas su baš svi demografski pokazatelji negativni. Jer, Hrvati izumiru, imamo stalni prirodni pad, populacija nam je vrlo stara, na djelu je depopulacija ukupnog stanovništva, a negativna je i vanjska migracijska bilanca. Hrvatska je i lani imala negativan prirodni prirast stanovništva jer je broj živorođenih za 10.447 manji od broja umrlih osoba. Prošle je godine u Hrvatskoj bilo 39.939 živorođenih osoba, a umrlih 50.386. Tako je nastavljen dugogodišnji trend negativnog prirodnog prirasta, jer podatci govore kako je posljednji pozitivan prirodni prirast u Hrvatskoj zabilježen 1997.

I što onda slavi i čemu nazdravlja hrvatska politička elita? Možda činjenici da je od početka recesije 2008. pa do 2013. broj zaposlenih u Hrvatskoj pao za gotovo 10 posto (s 1,252.089 na 1,132.246), i da je u tom razdoblju broj zaposlenih u državnom sektoru porastao za gotovo šest posto, a broj zaposlenih u realnom sektoru smanjen za više od 16 posto. Ili se pije pjenušac, što će nakon ljetne sezone broj nezaposlenih vrtoglavo rasti prema 400 tisuća? Slavi li se sve veći javni dug, ili to što nam se proriče sudbina Grčke? Pije li se pjenušac što nema stranih investicija, što nismo sposobni uzeti novac iz EU fondova, ili što će prema “karti odumiranja” čovječanstva, koju su objavili UN-ovi demografski stručnjaci, Hrvati izumrijeti najkasnije do 3300. godine? Ma nije to njihova briga. Slavi se odlazak na dvomjesečni odmor, nakon što su se za Uskrs odmarali više od mjesec dana, a u lipnju za praznike dva tjedna. Od 146 radnih dana odradili su 68, što je prema riječima predsjednika Sabora Josipa Leke čak četiri dana više nego prošle godine. Šteta što si nisu za to izglasali nagrade. Ali, imaju oni za pjenušac. Eto, saborska zvijezda, Kerumova sestra Nevenke Bečić, za svoja silna “zalaganja” u Saboru prima mjesečno 28.670 kuna bruto! Ivan Račan, sin pokojnog premijera Račana, za tu i tamo neki dolazak na kavicu u Sabor prima 26.230 kuna mjesečno. Sin prvog hrvatskog predsjednika, Miroslav Tuđman (HDZ), za svoj rad dobiva oko 35.600 kuna bruto, a za njegova šefa Tomislava Karamarka, koji je od prosinca 2011. u Saboru otvorio usta samo četiri puta, građani daju mjesečno oko 33.292 kune. Objašnjava kako je radio na terenu. Za koga - svoju partiju ili za građane koji su ga izabrali? Frano Matušić (HDZ) na vrhu je liste s dodatno potrošenih 113.639 kuna, od čega 49.920 na auto te 21.767 na avion. Slijedi ga Marin Jurjević (SDP) koji je uz plaću potrošio još 111.742 kuna. Briga njih što ljudi žele živjeti, a ne preživljavati. Jer, oni super žive i piju pjenušac! A narodu ostaje radost što će pjevačica i spisateljica Nives Celzijus u crnom grudnjaku, gaćicama i samostojećim čarapama promovirati svoju knjigu “Gola istina 2”, što se šuška kako je Ana Rucner pronašla novu ljubavnu sreću u Maximu Moraliću, sinu bogatog vlasnika vinarije Kutjevo i petrokemijskog magnata Envera Moralića.