Nakon manje od godine dana Hrvatska je dobila novi sastav Sabora u kojem će brojčano dominirati Hrvatska demokratska zajednica te kao druga najjača stranka, odnosno koalicija, Socijaldemokratska partija sa svojim partnerima.

U izbornoj noći svi su pogledi političke elite, ali i brojnih hrvatskih građana, bili upereni u razvoj situacije među najjačima, pozorno su se promatrali i rezultati Mosta i Živog zida. Pitanje hoće li se ponoviti tijesni rezultati prošlih izbora ili će se pojaviti neki novi val onih koji bi trebali voditi Hrvatsku pokazalo se suvišnim. HDZ je dobio 61 mandat, Narodna koalicija predvođena SDP-om 54 mandata, slijedi Most s 13 i Živi zid s osam te ostale stranke. Već u prvim satima nakon izbora pokazalo se kako postoji nekoliko scenarija za sastav nove hrvatske vlade. Most kao onaj koji je dobio najviše mandata, osim dvije vodeće stranke, još ranije postavlja svojih sedam zahtjeva za moguću suradnju, ali ne opet i koaliciju, s mogućim mandatarom. Kao i na prošlim izborima traže da se njihovi zahtjevi već prije sastavljanja vlade provedu kroz saborsku proceduru i ozakone. Međutim, Hrvatska se nalazi u EU i kao takva mora određene zakone uskladiti s EU zakonima pa tako već na prvom koraku nastaju problemi. S novim predsjednikom Andrejom Plenkovićem, HDZ je stranka koja je osvojila najviše mandata i kao takva ima pravo na pregovore i dogovore oko sastava vlade. Prvi razgovori vode se s Mostom, što me jako podsjeća na one prošle razgovore koji su završili padom vlade Tihomira Oreškovića. Tu su bile i brojne ucjene oko rasporeda ministarskih i drugih fotelja iako su se mostovci izjašnjavali da to njima nije bitno, a zapravo je ispalo jako bitno. Zato s posebnom skepsom gledam na daljnji razvoj događaja i podjelu “karata” u novim-starim rukama.

Živi zid je zahvaljujući spajanju s nekim uglednim ekonomskim stručnjacima uspio osvojiti osam mandata, da bi se već sutradan dogodila afera oko zapravo neke nove stranke, a ne “starog” Živog zida. Pojavio se “Živi zid Ivana Vilibora Sinčića”, pa mi sada nije jasno za koji “Živi zid” su zapravo glasovali njihovi simpatizeri. Novoizabrani zastupnik i supredsjedatelj “Živog zida” Hrvoje Runtić lažnima je u utorak nazvao tvrdnje predsjednika te stranke Ivana Vilibora Sinčića da ga je zvao na sastanak čelnika i saborskih zastupnika koalicijskih partnera Živog zida, Franka, Promijenimo Hrvatsku i Akcije mladih o poslijeizbornoj situaciji, te je poručio da je vrijeme njihovih razgovora završilo. Eto, još nije ni počelo, a već neke stvari prerastaju u skandal. Tu su i nova događanja oko Hrvatske seljačke stranke i pustahijskog ponašanja njihova predsjednika Kreše Baljaka. “Moram istaknuti”, rekao je Beljak, “da bi rezultat bio bolji da nije bilo opstrukcije od strane nekih članova, koji su radili protiv stranke. Ja sam stoga odlučio iskoristiti statutarne mogućnosti i po svojim ovlastima privremeno udaljiti 100 članova stranke, među kojima su najeksponiranija imena Darko Koren i Marijana Petir.” Fenomenalna odluka jednog demokratskog predsjednika u jednoj demokratskoj stranci. Pitam se kako uopće on može inicirati koaliciju s nekom drugom strankom, ovaj put s ljevicom (SDP), ne upitavši članove što oni misle. Odluka o tako naglom zaokretu u političkoj orijentaciji zapravo je svojevrstan salto mortale i zbog nje treba snositi odgovornost. To nije odluka o tome hoće li se HSS pojaviti na nekom skupu, već odluka o kojoj moraju odlučiti svi članovi stranke. No, kako je on donio svoju odluku, čini se da je u HSS-u sve moguće i da svatko ima svoje viđenje statuta. Mislim da se pokojni Radić, ali i Sulejmanac, okreću u grobu u svezi s tim događanjima.

Što se dogodilo s hrvatskim pravašima, strankom koja je uvijek bila neki jezičac na vagi u političkom životu Hrvatske? Nema ih! Jednostavno su se izgubili, nestali, izbrisali. Razloga ima mnogo, ali nitko od čelnih ljudi, nažalost i članova, ne želi sagledati taj problem. Razjedinjavanje unutar pravaškog tijela dovelo je do toga da ih ima, ali zapravo nema. Svi bi htjeli biti predsjednici, pa se onda međusobno ne slažu. Pokušaj prevladavanja stanja i pokušaj ipak kakvog-takvog zajedničkog nastupa i liste za izbore 2016. godine neslavno je propao. Što dalje? Treba li Hrvatskoj “Hrvatska stranka prava”? Naravno da treba, ali jedna i jedinstvena, a ne razdijeljena u nekoliko strančica koje zapravo nemaju nikakvu snagu. Dogodine su lokalni izbori, pa je pitanje hoće li tko imati snage i moći sve pravaše ujediniti kako bi bili prepoznatljivi i konkurentni. Ovako puno su bili rječiti u svojim izjavama prije izbora, a sada pljušte ostavke. To nije dobro, već treba sjesti za zajednički stol i reći “bobu bob, a popu pop” te krenuti osnaženi ovim porazom. Mene osobno kao Osječanina i Slavonca boli zapravo loš rezultat HDSSB-a. Slavonija i Baranja zaslužuju i više i bolje. Gdje se pogriješilo treba žurno analizirati kako stranka ne bi i dalje slabjela. Istrani su pokazali kako se na recimo “lokalnoj” razini ipak može više učiniti. IDS i HDSSB nisu istih polazišta, ali jedni od drugih mogu puno toga naučiti u interesu svojih sugrađana.