Mislio sam da nikada neću posegnuti za mogućnošću odgovaranja na ružne objede i uvrede onih koji “komentiraju” moje tekstove. Smatrao sam, a i danas smatram, da je to pravo onih koji imaju drukčije mišljenje i stajalište.

Međutim, ovaj ću put izići iz osobnog stajališta da ne treba odgovarati onima koji komentiraju tvoje tekstove. Možda će netko reći kako mi odgovara samo kada netko lijepo piše o nečemu što sam napisao pa da sada odgovaram jer se netko nije složio s mojim tekstom. To nije točno. Prihvaćam svaku dobronamjernu, argumentiranu kritiku i osvrt na moje pisanje. To mi daje snage da pišem bolje. Parafrazirat ću rečenicu članice Otpora iz TV serije Allo, Allo kako bih upozorio na nešto što nikako ne pripada uljuđenosti i kulturi hrvatskog naroda: “Pažljivo slušajte (čitajte) jer ću ovo reći samo jedanput!” Pišući kolumnu za Magazin Glasa Slavonije, ali prateći i tekstove drugih kolumnista, ne samo u Glasu nego i u drugim tiskovinama, primijetio sam kako pojedinci “komentirajući” pribjegavaju ružnim riječima, govoru mržnje, psovkama i osobnim uvredama autorima tih kolumni. Naravno da novi mediji i mogućnost “tajnog” javljanja preko interneta u kojekakvim socijalnim mrežama pogoduju osobama koje zbog bilo kojeg razloga pribjegavaju takvom ponašanju odnosno pisanju. Skrivajući se iza svojih lažnih profila, pod tuđim imenom, skloni su samo vrijeđanju, a ne pronalaženju i postizanju boljeg razumijevanja i kvalitete razmjene mišljenja. Ne mislim odgovarati na taj način, nego se zauzimam za demokratski i slobodan stil života u demokratskoj i slobodnoj zemlji. Nažalost, umjesto konkretnog i otvorenog komuniciranja i izlaganja svog drukčijeg i kritičkog mišljenja i stajališta, oni srozavaju nivo i kulturu komuniciranja. Nikada u mojim tekstovima, koje sam, za razliku od tih kritičara, potpisao svojim punim imenom i prezimenom, a ne nekim izmišljenim i skrivenim imenom, nije bilo vrijeđanja, psovki, govora mržnje. Razumljivo je da se netko ne slaže s mojim stajalištem. Za to ima puno pravo argumentirano ga osporiti. Moja isprika svima koji su možda očekivali neku moju drukčiju kolumnu. Jednostavno, morao sam to napisati jer vrijeđanja i uvrede osoba iz moje bliže i dalje obitelji, od kojih, nažalost, neke više nisu među živima, nisam mogao prihvatiti. Ja sam na to spreman jer je to dio novinarskog posla. Zato pozivam sve one koji smatraju da treba komentirati ono što pišem da budu hrabri i potpišu se svojim punim imenom i prezimenom, ali bez vrijeđanja, psovki i govora mržnje. Hvala im na tome jer ću tako bolje pisati.

Ovaj prvi dio kolumne zapravo je bio povodom pisanja o najnovijim političkim događajima u Hrvatskoj. Stranke su predale svoje liste s imenima kandidata za predstojeće izbore. Počinje izborna promidžba i uvjeravanje birača zašto glasovati baš za njihovu stranku. Bili smo svjedocima TV emisije koja je pobudila brojne komentare, ali i pokazala kako promidžba i sučeljavanje lidera ne moraju uvijek biti rovovska borba s udarcima ispod pojasa. Hrvatskim je biračima već pun kufer svjetonazorskih sukoba, ratova i nacionalnih nesnošljivosti. Vrijeme je da Hrvatska, napokon, postane bolja, uljudnija i prihvatljivija za sve one koji u njoj žele živjeti. Dva su čelnika, dviju najjačih stranaka, otvoreno razgovarala i nisu se slagala u svemu, ali bez niskih udaraca. Pokazala su da se može ne slagati poštujući argumente drugoga bez uvreda i ponižavanja. No Milanović i Plenković još nisu ni došli do Prisavlja i HTV-ova studija, već su na noge stali oni koji misle da su i oni trebali sudjelovati u toj emisiji. Lider Mosta Božo Petrov kaže da to nije u redu i da je ono što smo čuli u emisiji već davno viđeno. Pa, ako je tako, zašto bi onda on trebao biti u toj emisiji? Bi li on rekao nešto što još od njega nismo čuli? Jedan od lidera, kojeg kao stručnjaka vrlo poštujem i cijenim, gospodin Lovrinović, kaže kako Most, u kojem je i on bio, krade njegove ideje i kako će to sve biti prljava promidžba i kampanja. Bože dragi, što se već govori a još nije pravo ni počelo! Za sve to bit će prilike kada se gledateljima i biračima budu obraćali u TV emisijama koje će se organizirati. Hrvatska televizija, kao i sve druge TV kuće, ima pravo organizirati takve emisije, za koje postoji interes javnosti. Zašto se čelnici ostalih stranaka koje se natječu na izborima ne bore za minute na ostalim TV mrežama, posebno lokalnima, jer tamo su njihovi birači. Svi bi željeli biti zvijezde i slikati se na TV ekranima. Gdje su tu programi o kojima treba razgovarati? Milanović i Plenković su zahvaljujući Mislavu Togonalu bar uputili na smjerove kojima treba napokon krenuti Hrvatska, oslobođena neprekidnih sukoba oko ustaša i partizana. Pokazali su kako je gospodarstvo, obrazovanje i stvaranje novih radnih mjesta prvenstveni cilj za koji se treba boriti. Hrvatskoj u posljednje vrijeme kreće bolje. Raste proizvodnja, povećava se osobna potrošnja, BDP se polako usklađuje, deficit se smanjuje i tako dalje, i tako dalje. Na tome trebaju raditi svi oni koji misle da mogu vladati nakon predstojećih izbora. Spomenici koji neki sebi dižu za života nisu slika njihova života, nego stanja razuma i stanja duha u društvu. Nemojmo zaboraviti da zapravo ispod svakog spomenika leži netko tko više nije živ! Generacije koje dolaze ne trebaju spomenike, nego život dostojan čovjeka.