Promatrajući najnovije preslagivanje na hrvatskoj političkoj sceni sve mi se više čini kako se naše političke stranke poistovjećuju s pjesmom “Lijevo, desno nigdje moga stana, oj ulice ala si pijana”.

Što se to događa, teško je ikome objasniti, a čini mi se da i same političke stranke ne znaju što bi. Gotovo stotinu i pedeset političkih stranaka u Hrvatskoj zapravo razjedinjuju i onako razjedinjeno biračko tijelo. Što zapravo čelništva političkih stranaka u Hrvatskoj žele? Jedno je potpuno jasno. Svi žele biti predsjednici, tajnici, saborski zastupnici i ministri. Tko pita one koji čine stranku, članove - nitko! Nitko nije pitao članove Hrvatske seljačke stranke za ovako nagli zaokret s desnice na ljevicu. Takav nagli zaokret skupo bi koštao bilo kojeg vozača u Formuli 1. Naše čelnike to trenutačno ništa ne košta, osim nezadovoljstva članova. Najnovija odluka HSS-a to najbolje pokazuje. Kako bi zadovoljili svoje političke ambicije jednostavno su s desnog centra prešli potpuno ulijevo. Pitam se što bi rekli pokojni Radić, Sulimanac... i drugi lideri seljačke stranke. Možda se okreću u grobu, jer ne mogu vjerovati što se događa s njihovom idejom. Isprika kako će netko iz HSS-a postati ministar za poljoprivredu pa zato ide k SDP-u, ne pije vodu. Nije HSS samo “seljačka” stranka, već stranka s dugom demokratskom tradicijom, posebno okrenuta pitanju sela i seljaka, ali i drugih koji konzumiraju njihov proizvod. Jesu li čelnici HSS-a pitali svoje široko članstvo za takovu odluku? Nisu! A koga briga za članove. Tko njih za bilo što pita.

Nekada značajna stranka, ona s predznakom HSP, umjesto objedinjavanja svih pravaša i jačanja, sve se više rastače u nekoliko malih i nekonkurentnih strančica. Jedan član - jedan glas, najobičnija je floskula i zapravo zamagljuje oči članovima stranaka, ali i biračima koji sutra trebaju odlučiti tko će voditi državu. Jesmo li kao društvo nezreli za demokraciju? Jesmo! Još smo uvijek u onim godinama prije “ranih devedesetih”, kada se po svoje mišljenje išlo u komitet. Nismo sazreli, to pokazuje ponašanje političkih čelnika, za slobodno, demokratsko i vlastito odlučivanje. Nažalost, o svemu još netko drugi odlučuje za nas. Do kada će to tako biti? Jednostavno rečeno dok god na izbore ne iziđe bar 80 % upisanih birača koji će svojim glasom odlučiti u svoje, a ne njihovo ime.

Svi mi imamo svoju glavu i svoje vođenje potencijalnih kandidata na listama “naše stranke”, ali ipak ostajemo vođeni kao da smo nepismeni i nezreli. Tu je svakako i HNS, stranka koja je malo zadovoljna pa malo nezadovoljna dodjelom mjesta na izbornim listama. Traže šest pa dobiju pet, pa onda se pobune i zaprijete da će izići iz “Narodne koalicije”, pa onda opet dobiju šest. Takve smo ucjene već vidjeli na prošlim izborima kada je Most tražio svoja mjesta u Vladi i Saboru. Ucjene su u našoj političkoj stvarnosti dio folklora koji baš nikoga ne interesira. Vidimo kako je GONG zabrinut za financiranje HDZ-a. Bilo bi to u redu kada bi takva briga bila opća za sve. Zanimljivo je kako su neki mediji došli do informacija o financiranju HDZ-a, navodno, sumnjivim novcem vezanim uz suprugu bivšeg predsjednika stranke. Zanimljivo je i to kako GONG zna sve, a naše tajne i polutajne službe nemaju pojma o tome. Čime se zapravo te službe bave? Proučavanjem gdje je tko od političara večerao ili ručao, i s kim? Oni pojma nemaju o sumnjivom kapitalu kojim se navodno financira HDZ, a možda i SDP, HNS, HSS, ili neka treća stranka. Zašto mi kao porezni obveznici plaćamo njihov nerad kada to Gong, novinari i mediji “bolje” odrađuju. Naš tehnički premijer i njegova obitelj na meti su nekih medijskih kuća koje zapravo očekuju “svog” čovjeka na tom mjestu. Jadno je to i tužno. Sada taj isti premijer nije dobar, a do jučer su pokušavali s njim oformiti navu vladu. Čudno, zar ne? Još nisu niti raspisani izbori, a već se udara vrlo nisko ispod pojasa. Što će se tek dogoditi kada počne kampanja? Hvala Bogu, bit će kratka. Tako kruže i priče o tome kako je Andrej Plenković “poslan” u HDZ kako bi ga uništio. Koliko u tome ima istine pitaju se i najstariji članovi stranke. Ona mlađa populacija vjeruje kako to nije istina i podržavaju da se napokon razjasne sve nejasnoće u stranici kako više ne bi bilo “repova, kostura i drugog”, što opterećuje stranku. Možda bi se moglo postaviti i jedno drugo pitanje o rasturanju HDZ-a. To bi pitanje moglo glasiti: A što je zapravo bila uloga Karamarka i odakle je on došao u stranku? Daleko i duboko bi se išlo kada bi se tražila neka “istina” koja to zapravo i nije. Bačena kost među članove vrlo je opasna i sadašnje jedinstvo je najpotrebnije ako želimo čiste račune i financijsku transparentnost. Nejedinstvo u bilo kojoj stranci šteti ne samo samoj stranci već i demokraciji.

Kada smo kod demokracije onda želim ukazati na riječi predsjednika SDP-a Zorana Milanovića koji trijumfalno kaže kako je “Narodna koalicija” zapravo velika koalicija, jer su sada tu i lijevi i desni, pa neki iz centra i slično. Velika koalicija stvara se koaliranjem dvije velike stranke, a u interesu boljitka svih. Ova Milanovićeva to sigurno nije, i ne treba varati birače. Već sam nekoliko puta napisao kako bi se čelnik SDP-a i čelnik HDZ-a trebali odreći svog egoističnog ponašanja i preuzeti zajedničku odgovornost za stanje u državi. Ovako ćemo imati i dalje svakodnevne optužbe da nam je netko drugi kriv za ono što se sada događa. A mladi odlaze. Stručnjaci bježe. Sve je više umirovljenika od radnika. Uskoro će Izbori, a kod nas “Lijevo, desno nigdje moga stana...”.