Hrvatski su sabornici donijeli odluku kojom opozivaju premijera Tihomira Oreškovića s mjesta predsjednika Vlade, a samim time opozvana je i kompletna Vlada.

Zanimljivost tog opoziva je u tome što su oni koju su doveli Oreškovića za predsjednika Vlade sada tog istog Oreškovića opozvali. Mostovci, koji su bili članovi te neobične udruge, a ne koalicije, osim što su tražili izvanstranačkog premijera, nisu ga sami i “doveli” i njih 12 dalo mu je svoj glas za ostanak i opstanak Vlade. Zaista, u hrvatskoj politici sve je moguće. Tijekom rasprave u Saboru čulo se i to da nova politika treba nove ljude. To je točno, ali gledajući i najnovije sjednice, sastanke glavnih odbora, predsjedništva i drugih tijela hrvatskih političkih stranaka, nije se baš moglo primijetiti puno nekih novih lica. Hrvatska je politička stvarnost zapravo zatvorena u čahuru kao dudov svilac, od kojega očekujemo nešto više od tankih svilenih niti od kojih će netko drugi napraviti nešto lijepo. Promatrajući proteklih mjeseci što se događa, zapravo smo shvatili da nije riječ o DRAMI, kako neki kažu, nego o TRAGEDIJI, hrvatske politike i društva.

No, zahvaljujući ponajprije vrijednim hrvatskim poduzetnicima, a ne političarima, Hrvatskoj kreće bolje. Što bi tek bilo kada bi svojim postupcima, radom i djelovanjem potonji radili zapravo u interesu poduzetnika, radnika i hrvatskih građana. Skrivajući se iza evidentnih pozitivnih kretanja, političari su zaboravili da kad-tad istina dolazi na naplatu. Tako je to bilo u Saboru u četvrtak. Ovako smo izgubili nekoliko mjeseci u neprekidnom neslaganju onih koji su se dobrovoljno udružili da bi nam bilo bolje. Umjesto toga svakodnevne oprečne izjave i postupci onih koji bi trebali biti jedinstveni u zajedničkoj vladi. Zapravo, objektivnom promatraču može se činiti kako su to činili smišljeno kako bi izazvali krizu vlasti. Nikome od njih to ne služi na čast. Mostovci su se okomili na Tomislava Karamarka zbog “poslova” njegove supruge, a zapravo je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa za Karamarka reklo da je u sukobu interesa po nekim drugim stavkama (izjave u svoje, osobno, ime i sl.). Kao državni dužnosnik svakako je trebao paziti i na te stvari jer on nije privatna osoba koja može negdje u kafiću govoriti što želi. To je pitanje opće političke kulture i sposobnosti. Doduše i u Njemačkoj je loše prošao jedan predsjednik. Riječ je o bivšem predsjedniku Savezne Republike Christianu Wulffu. Optužen je da je bio umiješan u korupciju u vrijeme kad je bio premijer Donje Saske. On je od početka odbacivao te optužbe, ali je 2012. podnio ostavku. Wulff je odbio ponudu za izvansudsku nagodbu i otišao je pred sud kako bi skinuo ljagu sa svog imena. Njemački državni odvjetnici izvijestili su javnost da su odustali od žalbe na odluku da se oslobodi optužbi za primanje mita i on je oslobođen. Njemačka je javnost pratila još neke situacije oko Wulffa, kao što je plaćanje računa za njega i suprugu u vrijeme Oktoberfesta u Münchenu te dobivanje povoljnog kredita od jedne banke za kupnju kuće. I Wulff je dao ostavku na funkciju predsjednika Savezne Republike Njemačke. Zašto povlačim tu paralelu? Naš prvi potpredsjednik u Vladi Tomislav Karamarko mogao je postupiti tako da odstupi sa svoga mjesta i omogući bezbolnije, kako kažu, preslagivanje Vlade. On time ne bi ništa izgubio, a pokazao bi da je i on samo jedan od nas “običnih” građana. Pokušat će dokazati svoju nekrivnju na sudu, ali tempi passati, jer Vlade više nema i neki drugi će biti u igri. Njegov dojučerašnji kolega Božo Petrov busao se u prsa junačka da će dati ostavku ako je to u interesu nacionalne sigurnosti države. Koja je to nacionalna sigurnost da nam je on tako značajan čimbenik? Busao se i pričao, ali ostavku nije dao, iako je i od njega Orešković tražio isto što i od Karamarka. Ovako ispada da su svi političari i dužnosnici zapravo “sumnjiva lica” i da su svi u sukobu interesa. Karamarko zbog Ine i supruge konzultantice, onda Orešković, jer je iz Kanade, pa je istraživanja na slavonskim poljima dobila tvrtka iz Kanade, pa onda ministar zdravlja, jer je kao liječnik propisivao lijekove Plive ili Bayera, i tako dalje. U ovoj našoj državi svi su sumnjivi, u sukobu interesa i slično. No, da se ipak vratim prijedlogu koji su članovi Domoljubne koalicije podastrli u Saboru za pokretanje pitanja povjerenja predsjedniku Vlade Tihomiru Oreškoviću. Kažu da je izgubio povjerenje HDZ-a, ništa o tome je li i Most izgubio povjerenje. Bavio se, kažu, kadroviranjem a ne gospodarstvom i socijalnim pitanjima. Čemu onda ministarstva i ministri, potpredsjednici u Vladi? Što oni rade? Kažu, nema politički legitimitet, otkazuje sjednice Vlade i odlazi u SOA-u i pokušava uspostaviti kancelarsku diktaturu! Optužbe od kojih boli glava. Na samoj sjednici Sabora o tome ni riječi, nego ga se optužuje zbog gubljenja financijskog rejtinga Hrvatske, koja mora plaćati više kamate nego drugi! U isto vrijeme za novog premijera predlažu ministra financija (sic!). Sve me to podsjeća na komediju “Gospođa ministarka”, kada mali Perica ulazi u sobu i viče: “Dolje vlada!” a gledalište plače od smijeha. U našem Saboru doduše nitko nije viknuo “Dolje Vlada!”, koja je pala i bez toga, i nitko se nije rasplakao od smijeha, nego od tuge, jer mi to nismo zaslužili. Hrvatska nije i ne može biti, kako Milanović kaže, “slučajna država”, nego ozbiljna, uljuđena i poštovana država, što ovisi i o njemu i ostalim političkim elitama.