Gledajući i slušajući događaje proteklih dana ponovno postavljam pitanje jesmo li svi u Hrvatskoj ravnopravni ili ima onih koji su ravnopravniji od drugih. Naime, konstantna sporenja oko žrtava na Bleiburgu i u Jasenovcu, onih koji su prošli križni put i onih koji su stradali u logoru NDH, jednostavno ne prestaju.

Ona su kao nekakva droga za ljude koji su na bilo koji način vezani uz jedno od ova dva stradanja tijekom i nakon završetka II. svjetskog rata. Jesmo li opijeni nekakvom nemogućnošću spoznaje o svim strahotama rata i poraća ili smo jednostavno zaboravili što se dogodilo? Ove godine ponovno je Hrvatski sabor pokrovitelj obilježavanja tragedije na Bleiburgu. To je izazvalo brojne reakcije onih koji se suprotstavljaju komemoraciji u povodu stradanja tisuća Hrvata. Zašto je tomu tako? Teško da će itko moći dati razuman i suvisao odgovor na to pitanje. Jesu li tamo stradali ljudi? Jesu! Jesu li na križnom putu ubijeni ljudi? Jesu! Jesu li ubijeni bez suđenja? Jesu! Jesu li među žrtvama bile i žene i djeca? Jesu! Ako se na sva ta pitanja dobiva pozitivan odgovor, onda mi nikako nije jasno čemu teške riječi i osporavanje odavanja dužne počasti onima koji su ubijeni. Da, netko će reći da je među njima bilo ustaša, fašista i ne znam sve kojih “državnih neprijatelja”. I to je točno, ali zar ti isti nisu imali pravo na pravedno suđenje? Jesu, ali...! Uvijek se taj ALI javlja kao povod ili uzrok ili rezultat neke negativne odluke.

Prateći izvješća hrvatskih i stranih medija o događajima oko Bleiburga i na njemu, neutralnom promatraču teško može promaknuti da još uvijek, i nakon više od 70 godina, nisu usklađene povijesne istine o svim ti događajima. Ono što sam zapazio, to je i brzopleta reakcija čelnika HNS-liberalnih demokrata, koji umjesto trezvene daje brzopletu izjavu kojom se koriste svi mediji, jer kaže: “... Oduzimanje oružja počasnom vodu Hrvatske vojske koji je krenuo na komemoraciju u Bleiburg još jednom pokazuje kako u Hrvatskoj trenutno, ne samo da se ne zna tko vlada nego da i nema tko vladati... Prema hrvatskim zakonima i propisima ni jedan hrvatski vojnik ne može prijeći granicu Republike Hrvatske bez odobrenja Hrvatskog sabora... Podsjećamo, Hrvatska kao članica NATO saveza ulazi s naoružanim vojnicima u jednu neutralnu državu, čime je ovaj incident još apsurdniji.” Ubrzo se ipak doznaje kako je to oružje zapravo “dekorativno i protokolarno” i koje se koristi u svim takvim prigodama, pa čak i u Hrvatskoj. S tim oružjem išlo se već dosta puta izvan Hrvatske - od Lurda, Pariza, pa i do Bleiburga. Došlo je do “smetnji na vezama” i austrijska je strana to potvrdila. Izjava predsjednika HNS-liberalnih demokrata zapravo pokazuje kako se koriste moguće pogreške drugih da bi se dobili jeftini politički poeni.

Hrvatski su mediji objavili i žestoke izjave Milorada Pupovca na skupu na Petrovoj gori, gdje je obilježena 74. obljetnica partizanskog proboja iz okruženja ustaških i domobranskih postrojba. Koliko god su njegove riječi na tom skupu možda bile i točne, teško se oteti dojmu kako je Pupovac zapravo pokazao s koliko mržnje gleda na današnju hrvatsku vlast. Nemojmo zaboraviti da je s dijelom te iste vlasti bio u koaliciji kada mu je to trebalo. Zanimljivo je da osim jedne TV kuće nitko u hrvatskim medijima, pa ni gospodin Pupovac, nije primijetio ili zabilježio da je osim biskupa Franje Komarice i efendije Idriza Bešlića na Bleiburgu bilo i pravoslavnih svećenika. Jesu li oni došli tamo kako bi “nadgledali” što se događa ili je to ipak neki signal kako su sve žrtve - žrtve, i kako se prema svima treba odnositi ljudski? Nisu oni tamo bili samoinicijativno, već razumno i pošteno. Zašto se i taj podatak prešućuje, meni nije znano.

Puno je razdora, jama, žrtava koje traže mir. Pisao sam o tri-četiri kolone koje su išle u Jasenovac. Što je to pokazalo? Pokazalo je nejedinstvo i među onima koji se smatraju istomišljenicima. Napokon, postavimo još jedno pitanje koje traži odgovor: Zašto Tito službeno nikada nije posjetio Jasenovac? Možda je razlog tomu procjena broja žrtava u Jasenovcu. Tito je u Osijeku početkom lipnja 1945. održao govor u kojem je izrekao da je Jugoslavija u Drugom svjetskom ratu imala milijun i pet stotina tisuća žrtava. Taj broj žrtava postao je temelj za traženje ratne odštete od Njemačke, a Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na taj je način bio zadan broj žrtava, iako istraživači na terenu, u popisima obavljenim 1946. i 1964., nisu uspjeli pronaći toliko žrtava. Službeni popisi stavljeni su pod embargo. Nedovoljno istraženi događaji u Jasenovcu nakon 2. svibnja 1945. (ulazak partizanskih jedinica u Jasenovac) otvorili su mogućnost tvrdnji o postojanju partizanskog (komunističkog) logora na prostoru bivšeg ustaškog logora III Ciglana u Jasenovcu.

Možda je i to jedan od mogućih razloga Titova službena nedolaska u Jasenovac. No, kako bilo da bilo, činjenice o žrtvama na Bleiburgu koje su stradale od partizana i stradanja žrtava komunističkog sistema nedvojbeno upućuju na okrutnost i beskrupuloznost jednoumlja. Lijepo je rekao biskup Komarica u Bleiburgu: “Učinimo svi zajedno djelo milosrđa, pokopajmo konačno naše mrtve!” I sve dok sijemo govor mržnje, stvaramo razdore i ne shvatimo da samo zajedno možemo uspjeti novim naraštajima pružiti bolji život, stalno ćemo se spoticati o kosti nevinih žrtava.