Ponovno se zahuktala hrvatska politička, društvena i opća scena. Pršte sa svih strana teške riječi o probuđenom fašizmu, ustašama, diskriminaciji, nacionalnom identitetu, svim mogućim i nemogućim ratovima i slično.

I ponovno umjesto smirivanja Hrvatska se opet dijeli na lijevo lijeve i desno desne. Nema tu ni trunke razumijevanja i tolerancije s bilo koje strane. Tako, naprimjer, moj dojučerašnji kolega Branko Vukšić vrlo “suptilno i odmjereno” proziva hrvatsku državu i hrvatsku predsjednicu za “odobravanje” ustaških uzvika, veličanja i propagiranje fašizma! Onda su se zbog tih uzvika, pa onda i odluke o dvojezičnosti u Vukovaru, na noge digli i Milorad Pupovac, SDSS i Srpsko narodno vijeće i svi oni kojima baš i nije Hrvatska na srcu. Ti isti kao da jedva čekaju neku takvu manifestaciju na kojoj će netko uzviknuti inkriminiranu parolu ili odjenuti crnu košulju i staviti kapu s ustaškim simbolom. To što ima takvih, nekoliko među tisućama drugih normalnih, nije za opravdati. Oni su “mušterije” našeg policijskog i represivnog državnog aparata. O njima oni trebaju voditi brigu. Nekim “dušobrižnim” novinarima baš takvi detalji i incidenti odgovaraju jer time pokazuju svoju svijest i brigu kako se “aveti ustaštva i fašizma” ne bi ponovile. Budimo načisto s takvim događanjima. Nisu ona samo specifičnost Hrvatske već se to događa i u drugim europskim državama. Ekstremisti nađu način i mjesto kako bi pokazali što misle. Kažu da je to pitanje demokracije. Možda. Ali u tim drugim demokratskim državama policija i sudstvo djeluju puno djelotvornije i brže nego kod nas. Javno mnijenje osuđuje postupke ekstremista, ali od toga ne stvara lošu sliku o cijelom narodu, društvu i državi. Kako netko ne bi krivo shvatio, nisam ni za ustaše, ni za fašiste, ni za bilo koje desne ili lijeve ekstremiste.

Nego da se vratim takozvanoj brizi o “ugroženim” Srbima u Hrvatskoj. Dok se ne shvati da nikome nije ni na kraj pameti osuđivati sve Srbe za sve što se loše dogodilo u raznim ratovima, ili osuđivati sve Hrvate za sve loše što se dogodilo u tim istim ratovima, nema mira i nema praštanja. Zar nije ružno što jedna tiskovina srpske zajednice u Hrvatskoj posprdno piše o hrvatskoj himni, Domovinskom ratu, Oluji? To je i ružno i tužno! Kao da ti isti ljudi u SNV-u ne shvaćaju ili možda ne žele shvatiti da je koautor himne “Lijepa naša” vinkovački pravoslavac Josip Runjanin koji je u Glini uglazbio stihove Antuna Mihanovića! Koliko oni drže do “svojih” govori i podatak i “briga” za Banijca Svetozara Borojevića von Bojna, poznatog austrougarskog feldmaršala. O njima se baš i nisu iskazali jer valjda po njihovim kriterijima nisu dovoljno veliki Srbi te nisu dobili od strane SNV-a neko zasluženo vrednovanje. Riječi Nikole Tesle kako se jednako ponosi svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom kao da su crvena krpa za SNV i one koji ga vode. Sjećam se poznate i uvažene humanistice prof. dr. sc. Olge Carević koja mi između ostaloga 6. prosinca 1991. piše sljedeće: “... U svoje ime i u ime svih onih Srba koji su podržali moje poruke razuma i mira tražimo da se puste na slobodu dr. Vesna Bosanac i dr. Jure Njavro koji su savjesno i hrabro vršili svoju dužnost u Vukovaru... P.S. Molim gospodina Žarka Plevnika da primi moju duboku zahvalnost što je pročitao moj tekst o Vukovaru pod naslovom GLAS SRCA.” Pitam se imaju li oni hrabri Srbi koji su ranih devedesetih stali rame uz rame sa svojim hrvatskim prijateljima u obranu Hrvatske i svoga Doma isto mišljenje kao i političari koji vode politiku u ime Srba u Hrvatskoj? Zasigurno ne! Političko vodstvo Srba u Hrvatskoj više je podložno utjecaju svojih političara iz Srbije nego stvaranju vlastitog identiteta. Oni smatraju kako se zaštita srpstva i Srba u Hrvatskoj svodi na pitanje ćirilice na pločama u Vukovaru i osudi nepriličnih skandiranja na koncertima i nogometnim utakmicama.

U Hrvatskoj sve se teže živi. Svejedno jesi li Srbin, Hrvat, Mađar, Nijemac, Kinez ili pripadnik neke druge narodnosti, boje kože ili vjere. Zato je bježanje u sferu ustaštva zapravo bježanje od stvarnosti i realnosti u kojoj se nalazi Hrvatska. Nema ni meda ni mlijeka, već samo teška bitka za preživljavanje. U tome nam neće pomoći ni lijevi, ni desni ekstremisti. Treba ih osuditi, ali ne od toga stvarati političke poene. Jer, nisu li kriteriji o ekstremističkim postupcima dvostruki? Sjetimo se nedavnih događanja u obilježavanju Oluje. U Vukovaru su zapalili hrvatski barjak. Na kuću jednog Hrvata napisali “Ovo je Srbija”! Na srbijanskom konzulatu izvjesili srpski barjak na pola koplja. Srpski političari šalju ružne poruke iz Beograda. Šešelj pali ne jednu već dvije hrvatske zastave. I tako dalje i tako dalje. Nisam baš čuo da je netko od strane Srba u Hrvatskoj ili hrvatskih političara tipa Vukšić tako žestoko reagirao na te ekscese kao kada su u pitanju glupi ispadi nekih koji nisu rođeni ni prije II. svjetskog rata, ni u Domovinskom ratu. O njima trebaju preuzeti odgovornost i odgoj njihovi roditelji, škola i susjedi-komšije kako bi se razjasnile sve nepoznanice. Sve dok u Vukovaru imamo škole posebno za Hrvate i posebno za Srbe koji uče dvije različite hrvatske povijesti i dva jezika i pisma, bit će i povika i parola i nepotrebnih sukoba koji nikome ne koriste.