Prema svemu što se ovih dana i mjeseci može vidjeti i razaznati, parlamentarni izbori u Hrvatskoj će se održati ipak u siječnju iduće godine.

Promatrajući što se događa u Hrvatskoj i gdje su sve nazočni premijer i njegovi ministri može se zaključiti kako je predizborna kampanja u tijeku, iako se govori da to nisu predizborne manifestacije već redovan rad Vlade. Bila bi to istina da svima nije potpuno jasno da se sve radi kako bi vladajući ostali na vlasti. I to nije nedozvoljeno. Sve je to dio političkog glamura koji nije specifičan samo za nas. Raduje me kada vidim otvaranje nekog novog proizvodnog pogona ili neku uspješnu investiciju u hrvatsko gospodarstvo i turizam, posebno stranih investitora. Ono što me ne raduje je rezanje vrpci od strane političara samo radi njihova slikanja i prezentacije. Najuspješniji su oni koji rade, napreduju i ne slikaju se, već stvaraju dohodak za sebe i svoje suradnike, a time i za Hrvatsku. U jednoj od mojih kolumni pisao sam nešto o Pelješkom mostu i događanjima oko njega. Ponovno je taj isti most u središtu pozornosti hrvatske javnosti. Taj most je već odavno trebalo napraviti i spojiti jug s ostalim dijelovima Hrvatske. Koliko već godina slušamo o tom projektu? Koliko godina već traju pripravni radovi na projektu? Koliko godina se lome koplja hrvatskih političara oko tog mosta? Dugi niz godina, predugi. Danas, kako kažu iz Vlade, sve je u redu i kreće se u gradnju mosta koji će sufinancirati Europska unija. Lijepo je to čuti da opet nema nekog ALI! Dok naš premijer i ministri govore da je sve gotovo, čuju se neke druge vijesti iz Europske unije. Da bismo dobili potrebna sredstva, trebamo aplicirati za tu namjenu. Da bismo mogli aplicirati, moramo imati gotov projekt. Da bismo mogli graditi, osim projekta, trebamo imati studiju utjecaja na okoliš, pa studiju izvedljivosti i štošta drugo. Osim toga, a ovih dana nas na to podsjećaju iz Bosne i Hercegovine, trebamo se dogovoriti oko nesmetanog prolaza i pristupa otvorenom moru našim susjedima. Sve su to još pitanja koja treba riješiti i tek onda zatražiti sredstva iz Europske unije. Poznavajući ažurnost hrvatske politike, to bi moglo potrajati još dugo. Daj Bože da ne budem u pravu! Vrlo rado bih i ja bez graničnih prijelaza do Dubrovnika. Postavljam otvoreno pitanje našem premijeru i hrvatskoj Vladi - imamo li konačan projekt mosta, imamo li studiju utjecaja na okoliš, imamo li studiju izvedljivosti, jesmo li usuglasili taj projekt s BiH i, napokon, imamo li osigurana sredstva za gradnju mosta (nadajmo se kasnije refundaciji od EU-a), odnosno bar onaj naš dio od 15 % ako od EU-a dobijemo 85 % sredstava? Prema dosadašnjim informacijama, nemamo baš ništa osim dobre volje i predizbornog marketinga. Jer da imamo, onda ne bismo, kako kažu u medijima, trebali studije koje trebamo i ne bi se naši susjedi iz BiH javljali po tom pitanju. Bili živi pa vidjeli! Sve to upućuje na to kako će se izbori održati ipak tek iduće godine.

Još se jedan povijesni događaj koristi kao predizborni trik. Riječ je o obilježavanju Oluje i vojnom mimohodu u Zagrebu. Naša krunska pobjeda u Domovinskom ratu zaista zaslužuje nešto više od pukog formalnog obilježavanja. Knin to zaslužuju isto kao i Vukovar, Sisak, Dubrovnik, Šibenik, Karlovac, Osijek ili koje drugo mjesto ili grad u Hrvatskoj. Što o tome misle naši istočni susjedi ne treba nas uzbuđivati jer za njih je to samo još jedan od vojnih poraza. Skrivajući se iza nekih samo njima vidljivih događanja iz Oluje, pokušavaju umanjiti našu pobjedu i svoj poraz. Sve dok srpski političari slave četnički pokret kao antifašistički i sve dok ratnog zločinca Dražu Mihailovića rehabilitiraju, nikome zdrava razumna ne pada na pamet da se osvrće na te njihove provokativne ispade. Oluja je i bit će naša pobjeda, a njihov poraz. Kako bi se bar malo približili braniteljima, prognanicima i hrvatskom puku, vladajući su došli na zamisao kako bi jedan vojni mimohod za 20. obljetnicu Oluje bio dobar pogodak. U prvo vrijeme naša je predsjednica bila protiv, ali kasnije je kao vrhovna zapovjednica prihvatila da se mimohod održi, ali ne istoga dana kada i svečanost u Kninu. I tako ćemo imati i proslavu u Kninu i vojni mimohod u Zagrebu. Onda se netko sjetio kako bi se mogla napraviti veća pompoznost te su pozvali inozemna vojna izaslanstva za sudjelovanje u defileu. To je doživjelo neuspjeh, ne zbog srbijanske destrukcije već zbog nas samih. Tako, naprimjer, nije bilo usklađenosti između Ministarstva obrane i Ministarstva vanjskih i europskih poslova i nema inozemnih postrojbi u mimohodu. Za mene je potpuno razumljivo da ih nema jer ih nije ni bilo ranih devedesetih, a ni u Oluji. Sami smo ratovali, sami smo branili i obranili našu domovinu. Bilo bi nelogično da tu budu i inozemne vojske u mimohodu. Tu će na svečanoj tribini biti izaslanici nama prijateljskih država i to je dovoljno. Ono što je važno je da mi budemo JEDINSTVENI i DOSTOJANSTVENI kao što smo bili u našoj POBJEDI. A to što srbijanski političari izjavljuju kako će dolazak stranih izaslanstava na obilježavanje Oluje i vojni mimohod za Srbiju biti uvreda “jer se tu nema što slaviti”, te da bi odlazak na obilježavanje obljetnice “Srbija tumačila kao antisrpski stav” i da će “sve zemlje koje budu poslale svoju vojsku da sudjeluje u toj proslavi time pokazati odnos prema stradanjima srpskog naroda” - njihova je privatna stvar i neka na tome ostane.