Poznavateljima hrvatskih događanja čini se nevjerojatno koliko su naši političari dosljedni u svojoj nedosljednosti. Iz dana u dan svjedočimo latentnom sukobu između premijera i naše predsjednice.

Taj latentni sukob izgleda kao da se njih dvoje zapravo rugaju građanima koji su na izborima dali svoj glas za njih. Ruganje je možda preslaba riječ jer to mi sve više sliči sprdnji, kako bismo mi Slavonci rekli. Do kada će hrvatska javnost moći trpjeti sve to, i do kada će se dvoje čelnih ljudi u Hrvatskoj tako odnositi prema svima koji misle drukčije od njih, pitanje je koje će možda dobiti odgovor na sljedećim parlamentarnim izborima. No, bojim se da se ni tada neće ništa promijeniti. Jer ako pobijede dosadašnji, onda sve ide po starome. Ali prema pokazateljima, pobjeda se smiješi današnjoj opoziciji, iz čijih redova dolazi sadašnja predsjednica. Iz dosadašnjeg iskustva bojim se nebitnim promjenama. Lome se koplja oko toga ima li ili nema predsjednica ovlasti za pozivanje čelnika parlamentarnih stranaka, kao i drugih, na razgovor, dogovor i konzultacije. Uhvatili se političari toga kao pijan plota i uvjeravaju narod kako ona prema Ustavu na to nema pravo. Dobro. To je jasno. Međutim, postavljam pitanje može li netko u ovoj državi pozvati nekoga na razgovor kako bi se stanje, posebno u gospodarstvu, zapošljavanju i boljem životu njezinih građana popravilo? Siguran sam da može. Prisjećam se prvog hrvatskog predsjednika, pokojnog dr. Franje Tuđmana. U vrijeme teške situacije stvaranja hrvatske države on je na kritike o suradnji s neistomišljenicima i protivnicima rekao da će, ako treba za dobrobiti Hrvatske, razgovarati, pregovarati i surađivati i s crnim vragom samo kako bi pronašao najbolje rješenje i izlaz iz problema. Njega, nažalost, više nema. Nema ni te njegove politike, o kojoj ima i drukčijih mišljenja, ali se mora priznati kako napor za postizanje boljitka ne smije biti opterećen osobnim razlozima, egoizmom, narcisoidnošću i isključivati. Nitko ovu državu i ovaj narod nije dobio zauvijek kao svoje vlasništvo. Nitko nema pravo poigravati se sa strpljivosti i dobrohotnosti svih onih koji teško žive i jedva preživljavaju u Hrvatskoj. Umjesto da sjednu za stol i razmotre sve aspekte teškog stanja u kojem jesmo, oni su i dalje dosljedni u svojoj nedosljednosti! Tko će koga zvati i tko će komu doći malo je važno. Važno je kako će se nagomilani problemi riješiti i kako će nam svima biti bolje. Ovakvo ponašanje podsjeća me na ponašanje djece u dječjim vrtićima. Kada se dvoje djece malo posvađa oko neke bebe, autića ili neke druge igračke, onda jedno drugome kažu: “Vrati mi moju igračku, ja se s tobom više neću igrati!” Tako se ne mogu ponašati oni koji vode ovu zemlju, pa makar i privremeno, do nekih novih izbora.

A iz tog latentnog sukoba dvoje tvrdoglavih ljudi moj pogled ide i prema dvije otvorene teme o kojima treba nešto reći. Jedna je probni balon koji je iz Ureda predsjednice pušten u svezi s uvođenjem obvezatnog služenja vojnog roka u Hrvatskoj. Boraveći tijekom dugog niza godina i u starom i u novom sustavu, spoznao sam sve pluseve i minuse služenja obvezatnog vojnog roka. Kako sam boravio duže vrijeme u SR Njemačkoj, bio sam svjedokom velikih problema mladih hrvatskih građana koji su imali silne probleme u svezi s tim pitanjem. Ostajali su bez posla. Obitelji su se raspadale. Mladići nisu dolazili u Hrvatsku, itd., itd. Onda je donesena odluka o ukidanju obvezatnog služenja vojnog roka, ali ne i vojne obveze. To su dvije različite stvari. Kako netko misli da će se na nekom brzopoteznom tečaju netko osposobiti za vojnika kada za to treba najmanje šest mjeseci? Što o tome misle oni koji su svakodnevno s tim pitanjima suočeni i koliko to košta? Hoće li ponovno uvođenje služenja obvezatnog vojnog roka pridonijeti Hrvatskoj kako bi dobila šengenske granice? Sve su to logična pitanja, ali i puka nagađanja. Takvo što može samo pridonijeti povećanju broja ispisa mladih iz hrvatskog državljanstva i odlaska iz Hrvatske, a ne povećanju sigurnosti za moguću ugrozu neke strane sile. Mladi su tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća pokazali svoju spremnost za obranu domovine. Tisuće njih je došlo i branilo ne samo svoj dom već i dom svih onih koji su bili napadnuti agresijom s istoka. Napokon, danas je Hrvatska u NATO savezu i kao članica ima ne samo obveze već i neka prava.

Kada sam već kod obrane i vojske, evo još jednog pitanja o kojem se dvoje naših čelnika ne može dogovoriti. To je pitanje obilježavanja Dana pobjede. I dok je šira javnost za obilježavanje u Kninu, dotle oni iz Vlade smatraju da treba taj dan obilježiti i vojnom paradom u Zagrebu. Pitam se da li demonstracijom vojnom silom trebamo upozoriti neke moguće neprijatelje kako smo spremni za obranu ili da imamo previše novca pa ga možemo rasipati i za takve parade? Je li Hrvatska ugrožena, jesu li predsjednik Vlade i njegovi ministri svjesni kako novca nema? Shvaćaju li stanje u državi i neimaštinu? Žele li radi svoje narcisoidnosti poput Putina velikim defileom u Zagrebu pokazati zrakoplove i helikoptere koje zapravo nemamo, raketne sustave bez vitalnih dijelova, raketne topovnjače i ostalu zastarjelu tehniku? Bilo bi bolje da svi skupe glave, i lijevi i desni i oni u centru, te napokon učine nešto DOBRO za nas “obične” građane koji smo još tu ostali uz njih.