Tamo negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao i ranih devedesetih, putovao sam autobusom u SR Njemačku. Naravno, put je vodio preko Macelja pa dalje prema Mariboru i Austriji. Nije bilo ništa neobično da su putnici pri prelasku granice između Slovenije (tada u Jugoslaviji) i Austrije morali izići iz autobusa, ponijeti svoje stvari i ući u graničnu zgradu radi pregleda putovnica i prtljage.

Kada je došlo do raspada bivše države tu su ulogu preuzeli slovenska policija i carina. Bilo kiša ili snijeg, bilo hladno ili vruće, uvijek smo izlazili iz autobusa i kao neki kažnjenici u koloni jedan po jedan s putovnicom u jednoj ruci i s prtljagom u drugoj slušajući ne baš srdačne primjedbe i pitanja policije i carine. Ovih sam dana putovao istim putem prvi put nakon što je Hrvatska punopravna članica Europske unije, podcrtavam ovo punopravna. Očekivao sam, ako ništa drugo, da bar neću morati izlaziti iz autobusa. Nažalost prevario sam se. Bilo je debelo ispod 0 stupnjeva. Noć, mraz, umor i pospanost među malobrojnim putnicima autobusa. Nekada je taj autobus bio dupke pun. Vremena se mijenjaju ali ne i ponašanje na granici, onoj šengenskoj, koja je za nas hrvatske građane još uvijek daleko. Iako su se samo naša policija i carina "preselili" na slovensku stranu, sustav kontrole ostao je isti. Morali smo svi izići iz autobusa, stati u kolonu držeći svoje putovnice kao neki osuđenici. Razlika je bila samo u tome da su neki imali umjesto putovnice osobnu iskaznicu. Sve ostalo je isto kao i prije ulaska Hrvatske u EU. Osim nas hrvatskih građana nije bilo ni jednog jedinog stranca. Začuđuje da danas u vrijeme napretka tehnike i informatike granični prijelaz na Macelju i dalje ostaje kao onih osamdesetih. Međusobno smo se zapitali zašto je to tako? Jedan jedini je odgovor bio: Treniraju strogoću! Postoje pokretni uređaji za kontrolu putovnica koje koriste na graničnim prijelazima Hrvatske i Slovenije kada putujete vlakom. Zašto toga nema i na Macelju, nego se po kiši, snijegu i hladnoći mora iz autobusa? Napominjem da u naš autobus, nakon što smo izišli iz njega, nije ušao ni jedan policajac, ni jedan carinik! Čudno, zar ne? Ili? Toliko o tome. Hrvatska je aplicirala za uvođenje šengenske granice, ali mislim da ćemo to još dugo čekati. Mala smo mi i ponosna zemlja. Navikli smo i na grublje ponašanje prema nama. Na nama je da pokažemo da smo spremni i sposobni odoljeti i najvećim iskušenjima švercera, lopova, prevaranata, trgovaca ljudima, teroristima. Samo to još moraju shvatiti i naši susjedi i prijatelji u Europi i svijetu.

Naša je predsjednica Grabar Kitarović ovih dana nakon BiH posjetila i Saveznu Republiku Njemačku. Zapazio sam da se u izviješćima naših novinara o njezinim razgovorima s njemačkim predsjednikom i njemačkom kancelarkom jedino govorilo o tome kako je Njemačka spremna pomoći Hrvatskoj u suočavanju s prošlošću i problemima koje imaju njemački ulagači u hrvatsko gospodarstvo. Pa kada smo već kod tog suočavanja s prošlošću, želio bih upozoriti na neke detalje o kojima se malo govori, pa i u razgovorima s njemačkim prijateljima. Koncem 1944. godine Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a, svi su Nijemci bili protjerani i prognani iz svojih domova. Oni koji su ipak imali "sreću" ostati odvedeni su u tzv. "sabirne logore". U njima su bili zatočeni djeca, žene i starci koji su živjeli u neljudskim uvjetima. Jedan od takvih logora bio je u Krndiji, u kojem su mnogi izgubili živote. Treba znati da su Krndiju u drugoj polovini devetnaestog stoljeća osnovali njemački kolonisti. Bili su to vrijedni i radišni ljudi koji su ovdje pokušali naći svoj dom, mir i drugu domovinu. Mjesto je napredovalo zahvaljujući njima. Imali su električnu centralu, kino, trgovine, organizirani društveni i kulturni život. Samo tridesetak godina od osnutka mjesto je imalo više od 1400 stanovnika. Sramotnom Odlukom te 1944. godine Krndija je izgubila više od 1000 svojih stanovnika. Godinama se o tome nije smjelo, a niti htjelo govoriti. Šutjelo se i nitko nije spominjao taj sramotni čin sve do prije dvadesetak godina. Onako kako su bili vrijedni i radišni u stvaranju svoga mjesta i danas, iako u poznim godinama, bivši stanovnici Krndije pokušavaju od zaborava otrgnuti te događaje. Uspjeli su, zahvaljujući hrvatskoj državi i prijateljima Podunavskim Švabama, urediti groblje i crkvu u Krndiji. Nakon dugog niza godina vratili su u obnovljenu crkvu kip sv. Antuna s vjerom da bi se nakon toliko godina ipak neki mogli vratiti u svoje mjesto iz kojeg su te 1944. godine protjerani. Kada smo već kod tih Nijemaca, prisjetimo se da je 15. kolovoza 1943. godine u okolici sela Drenovci (između sela Đuričići i Drenovac), formirana prva "Partizanska jedinica Ernst Thälmann! Tako je uz češko-slovački i mađarski bataljun ustrojena i postrojba njemačkog naroda. Ime je jedinica dobila po Ernstu Thälmannu, vođi Komunističke partije Njemačke (KPD), koji je ubijen u logoru Buchenwald, prema osobnoj Hitlerovoj naredbi. Jačanjem postrojbe u njoj se nalaze ne samo Nijemci iz Njemačke, nego i iz Belgije, Austrije i drugih zemalja. Eto, toliko o suočavanju s prošlošću. Naravno da nikada ne smijemo zaboraviti zločine koji su tijekom svih ratnih stradanja učinjeni. Već bi bilo vrijeme da se s generacija koje dolaze skine teret zločina koji je netko drugi učinio i za koje su zločinci odgovarali. Ovako ćemo još dugo, dugo, u tihu tamnu noć na granicama biti tretirani kao nepoćudni.