Bilo je lijepo i svečano. Ponosno i dostojanstveno. Bilo je malo, kako bi rekli Essekeri, glicig i kičasto. Dio je to takvih svečanosti ne samo u nas nego i u svijetu. Previše uštogljenosti i strogog protokola nije dobro, pa je i nekoliko nenadanih događaja dalo poseban šarm svečanosti.

Ne bih se u ovoj kolumni osvrtao na neke koji su pozvani i na neke koji nisu pozvani. O tome je dosta rečeno u brojnim tekstovima mojih kolegica i kolega, kao i u raznim TV i radijskim emisijama. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, pa tako i oni dobronamjerni ili zlonamjerni. Ono što je meni zasmetalo, ili bolje rečeno neugodno iznenadilo, jest televizijsko vođenje moje poštovane kolegice Elizabete Gojan, kao i nekoliko reakcija nazočnih na samoj svečanosti. Elizabetu Gojan poštujem kao vrsnu novinarku s kojom sam radio i tijekom Domovinskog rata, posebno u Slavonskom Brodu i tom dijelu ratišta. Kao novinarka u vanjskoj politici pokazala je svu svoju kvalitetu ne izbjegavajući i najteže i najsloženije zadaće. Onda se dogodio prijenos inauguracije nove predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Od samog početka, gledajući izvana, uočio sam da nešto tu ne štima. Nije to bila Elizabeta koju ja znam. Njezine neumjesne dosjetke, primjedbe i konstatacije zvučale su neprimjereno događaju i trenutku. Danas vidim kako su se i njezini kolege u samoj televiziji iznenadili i pobunili. Mediji, novine i internetski portali prepuni su kritike, ali i vrlo grubih, neuljudnih i prostih optužbi. Svatko ima na to pravo, ali treba sačuvati i svoje i tuđe dostojanstvo. Što se to dogodilo s Elizabetom? Možda ipak nije mogla zatomiti svoje nezadovoljstvo izborom ne njezina kandidata za predsjednika! Kako jedan profesionalni novinar, na državnoj televiziji, može tako neprofesionalno odraditi postavljenu mu zadaću? Ili sam se možda prevario po pitanju profesionalnosti moje kolegice? Jedno od osnovnih pravila u našoj novinarskoj profesiji jest objektivnost i neizražavanje osobne netrpeljivosti ili neslaganja s osobom, događajem ili postupkom. Mi na to nemamo pravo, osim kada se pojavljujemo kao komentatori nekog od tih slučajeva. Elizabeta u ovom slučaju na to nije imala pravo. Konstatacija kako je HTV-ov prijenos bio najgledaniji, nikako ne može biti opravdanje za učinjene propuste voditeljice. Normalno je da su gledatelji koji plaćaju pretplatu HRT-u i najvjerniji. Čujem i čitam kako će ona sve tužiti koji su je napali i o njezinom radu pisali negativno! Možda. No, pitam se čemu sve to? Kolinda Grabar Kitarović u svome inauguracijskom govoru rekla je kako je i ona samo čovjek, a čovjek može pogriješiti, te nastavila da će kada pogriješi to priznati i ispraviti. Mislim, umjesto neke ljutnje i tužbi i HRT i Elizabeta Gojan trebaju isto učiniti. Samo tako mogu vratiti bar dio vjerodostojnosti medija zvanog HRT i novinarske struke. Ovdje se ne radi o sujeti niti o miješanju u profesionalnost novinarske struke, nego je riječ o uljudnosti. Predsjednica ili predsjednik imaju svoje ime i prezime. S njima kao osobama možemo biti zadovoljni ili nezadovoljni. Treba samo napraviti distinkciju, jer je riječ o INSTITUCIJI koju treba poštivati, a ne ocjenjivati stranačku pripadnost ili samo ime i prezime osobe koja je izabrana. Nažalost, HRT je tijekom predizbornih sučeljavanja i drugih aktivnosti pokazala svu svoju nesposobnost i neprofesionalnost. Kao jedan od onih koji su tridesetak godina radili u toj kući imam moralno pravo to reći. Je li od izbora predsjednika HRT želio napraviti Big Brother Show ili neku laganu zabavnu emisiju, ne znam. Tako sučeljavanje vodi Daniela Trbović koja misli da je to emisija “Najslabija karika”, ili “8 Kat”, ili “Volim Hrvatsku”. U tim emisijama je važna ležernost, šarm, doza zafrkancije i neozbiljnosti, ali ne i u emisiji sučeljavanja za budućeg predsjednika/icu. Ne smije se omalovažavati ni jedna institucija, jer time se vrijeđaju i svi oni koji su glasovali. To je nedopustivo u demokratskim zemljama među koje se, nadam se, i mi ubrajamo. Kada sam već kod demokracije moram se vratiti na svečanost inauguracije i zviždanje dijela nazočnih na spomen imena dva bivša predsjednika. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović svojim gestama pokušala je spriječiti zviždanje dajući do znanja kako zapravo tim postupcima nije bilo tada ni mjesto ni vrijeme. Dio je to demokracije, kazat će netko. Ima pravo. Samo tim svojim demokratskim postupcima moramo paziti da u isto vrijeme ne uvrijedimo i one radi kojih smo i došli na svečanost. Tom je gestom, zapravo velika svečanost demokratski izabrane predsjednice dobila jedan ružan prizvuk. Svojim neprofesionalnim odnosom prema događaju HRT je u središte zbivanja istakao srbijanskog premijera umjesto naše predsjednice, kao da je on zapravo “creme dela creme” cijelom događaju. No, o tome više možda jednom drugom prigodom. I na kraju, ali ne manje važno. Nismo uspjeli vidjeti kada novoizabrana predsjednica ljubi Hrvatski barjak. Vidjeli smo topovske salve! Zašto onima na Hrvatskoj radioteleviziji smeta kada netko ljubi hrvatski barjak? Nije mi jasno! Trebamo li se toga stidjeti ili to možda nekoga vrijeđa, ili je to “tehnički” propust redatelja? Gdje je tu naša novinarska PROFESIONALNOST u koju se zaklinjemo, ili se možda samo iza nje skrivamo, ili pak ona ženska solidarnost između voditeljica i naše predsjednice?