Kako će se idućih dana drugi pobrinuti za vijesti oko predizbornih kampanja kandidata za novog predsjednika Republike, ja ću pokušati s jednom temom koja i nije u središtu pozornosti, ali je jako važna.

Naravno, riječ je o poljoprivredi i poljoprivrednicima, dakle o onima koji trebaju na naše stolove donijeti hranu. Donijeti ne samo za nas već i za mnoge druge jer imamo dovoljno potencijala i ljudskog i zemljišnog, ali nam je uvoz hrane ipak na prvom mjestu. Lomit će se koplja oko jačanja gospodarstva, pa obrane, pa pitanja zaštite građana i obitelji oko deložacija i drugo. A ono što imamo ne koristimo dovoljno. Hrvatska može i mora biti izvorom ekološki zdrave hrane. Međutim uvijek se javlja jedan ali! Od 2.149.000 hektara obradivih površina u Hrvatskoj koristimo tek 1.334.000 hektara. Razloga ima mnogo. Neki se izvlače na to da je dio pod minama i da će još trebati godine i godine kako bi se i to zemljište privelo svrsi. To je samo jedan od razloga. Onaj puno veći je što je poljoprivredno zemljište u Hrvatskoj, posebno kod privatnih gospodarstava, rascjepkano, usitnjeno. Tako obiteljska poljoprivredna gospodarstva u prosjeku imaju nešto više od 5,5 hektara u vlasništvu. U Europi, kojoj oduvijek i pripadamo, taj prosjek je 14 hektara po jednom obiteljskom gospodarstvu. Sada dolazimo do onog glavnog problema - na koji način okrupniti ta obiteljska gospodarstva kako bi mogla učinkovitije, racionalnije, kvalitetnije i uspješnije suprotstaviti se konkurenciji uvoznih lobija? Zna se da Zakon o poljoprivrednom zemljištu omogućava efikasno provođenje mjera koje bi pomogle u rješavanju tih problema. Mjere koje Zakon donosi oko komasacije i okrupnjavanja zemljišta jedini su način za održivo upravljanje i gospodarenje poljoprivrednim zemljištem. To nisu moje riječi, već riječi onih stručnjaka koji su o tom pitanju mnogo mjerodavniji i kompetentniji. Sada se postavlja pitanje: Pa kada već imamo tako dobar zakon, zašto se ne provodi? E, za to smo mi stručnjaci. Stručnjaci kako izvrdati zakon i ušićariti nešto za sebe. Za druge nas i nije briga. Glavno da sam ja sredio dobro za sebe! Je li baš uvijek tako? Nije, ali ima nešto istinito i u tome. Najveći problem oko zemljišta treba gledati prvo u vlasnicima velikih površina kojima upravljaju nekadašnja, a danas privatizirana, velika gospodarstva (kojekakvi bivši PIK-ovi i sl.). Njima baš i nije u interesu jačanje obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava jer trebaju zemlju za sebe. Drugi problem je u našem „hrvatskom jalu“ kojeg nikako da se riješimo. Teško se mogu dva susjedna vlasnika zemljišta dogovoriti kako okrupniti površinu i biti konkurentniji. „Moja zemlja je najvrednija”, govore i jednostavno ne žele razgovarati o nekoj drugoj mogućnosti. Brojni su naši stočari koji nemaju dovoljno zemlje kako bi na nju posijali hranu za stoku koja je u njihovim stajama. Još uvijek se i uz brojne izrade planova, premjeravanja, snimanja i ucrtavanja ne zna tko je vlasnik pojedinih parcela. Imamo satelitske karte. Imamo snimke kuća i objekata na tim prostorima za koje se sada radi na legalizaciji. Imamo, a zapravo kao i da nemamo. Krenut ću samo od moja dva prijatelja kod Bršadina koji nikako da se dogovore oko toga gdje je zapravo čija lenija i međa. Krenuti treba od tamo gdje nebo i dragi Bog odlučuju kakva će biti sjetva, žetva i dohodak po hektaru ili kilogramu prirasta. Čekaju ljudi kojima stalno netko obećava, ali nikako da to obećanje i ispuni. Moram ipak nešto reći i o našem seljaku, poljoprivredniku, stočaru, kako želite. Zapazio sam kako je jedan od njih kupio veliki skupi, ali koristan traktor na sajmu u Gudrovcu! Super! Samo se pitam gdje će ga koristiti ako nema zemlje za obradu. Živim u jednom malom mjestu nedaleko od Stuttgarta. Oko mene su polja pod usjevima, staje s kravama i svinjci sa svinjama. Gotovo svakodnevno, hodajući tim krajem, susrećem njihove poljoprivrednike. Evo mog zapažanja. Polja su uvijek obrađena. Usjevi posijani. U vrijeme žetve, berbe, vađenja repe strojevi i ljudi rade bez stajanja. Prinosi vrhunski. Iako su vlasnici razni, svaka se parcela radi zajednički. Imaju oni velike traktore, prikolice, sijaćice i kombajne. Ali ne svi sve. Nedavno sam vidio kako jedan jedini stroj radi na vađenju šećerne repe. Pazite, samo jedan za golemu površinu i to ne samo na jednoj parceli već na nizu parcela koje su razdvojene. Udružili se ljudi. Ljudski dogovorili i organizirali. Svatko ima svoj dio zemljišta. Svatko ima svoj dio proizvoda. Ali svi zajedno imaju jedan stroj za vađenje repe, kombajn, veliki traktor i sijaćicu. Nisam pitao je li možda posuđen od tvornice šećera koja ima interes za repom!? Tu su i velike staje u kojima su krave koje koriste silažu s tih zajedničkih površina. Pokraj je i velika stanica za plin koji se dobiva na toj farmi, a kojim se koriste dva susjedna mjesta u kojima živi tridesetak tisuća ljudi. Na taj se način koristi i zemljište, i prirodni resursi i nove tehnologije, sve za boljitak ljudi. Dok sam bio diplomat, pozivao sam naše ministre poljoprivrede, predstavnike komora i naše poljoprivrednike da dođu i vide kako to drugi rade. Nažalost nikada se nitko nije javio. Tako ćemo i nadalje čekati komasaciju, izmjene zakona i dobru volju susjeda kako bi riješili problem. A voda i hrana su naše najjače oružje, samo ga ne koristimo kako treba!