Proteklog tjedna obilježen je Svjetski dana Roma i Dan romskog jezika. Naši su mediji, posebno oni elektronički, bili puni priloga koji govore o Romima, njihovu životu, problemima, djeci i statusu u društvu.

Nažalost, ta je tema, kao i brojne druge, bila tema samo toga dana i opet će sve biti po starome. Na Rome i njihove probleme i dalje će se gledati sa skepsom sve do novog Dana Roma. Zar zaista ovo naše demokratsko društvo koje se smatra i socijalnim zabada glavu u pijesak kao noj ne želeći sagledati sukus problema jedne društvene i ljudske zajednice u Hrvatskoj. No obećanja koja smo čuli zvuče pozitivno, pa se nadam da će se od tih obećanja nešto i realizirati. Do tada će Dan Roma i Dan romskog jezika čekati svoj DAN. Dan Roma i tema o Romima samo su mi bili povodom da napišem nešto o upozoravajućim vijestima koje slušamo ili čitamo u medijima. Radi se o gladnoj djeci u Hrvatskoj. Djeci o čijim se pravima razglaba na svim nivoima i u svim institucijama Lijepe Naše. Upaljač je bila vijest iz Belog Manastira kako je jedan dječak zamolio svoju nastavnicu nešto za jelo! Uzbudili su se svi. Sve institucije, od onih mjesnih, gradskih do državnih. Pitaju se kako je to moguće da u 21. stoljeću i u Hrvatskoj, posebno u Slavoniji i Baranji, žitnici države, ima gladnih, posebno djece. Ne treba dugo tražiti odgovor na to pitanje, već samo pogledati oko sebe i vidjeti koliko naših sugrađana kopa po kontejnerima tražeći koricu odbačenog kruha ili neke druge hrane. Pogledati do sve brojnijih pučkih kuhinja ili socijalnih samoposluga pa će sve biti jasnije. Naslovnice naših medija pune su kontrastnih informacija. Tako možete zamijetiti kako su neki naši sugrađani među najbogatijima u Europi, a drugi kopaju po kontejnerima. Ne kažem da toga nema i u Njemačkoj i drugim "bogatijim" državama svijeta. Ima i bit će sve više, jer kapital gleda profit samo za sebe. Brojne nevladine udruge i institucije u svijetu bore se za gladne, posebno djecu, za bolesne, posebno djecu, za one bez doma, posebno za djecu. U Hrvatskoj imamo velik broj nevladinih udruga, velik broj stranaka, partija i drugih asocijacija koje iz državne blagajne, dakle od nas građana, primaju velik novac. Nisam primijetio da se i jedna nevladina udruga ili neka politička stranka ili neka druga asocijacija odrekla i kune novca koji prima i pomogla u rješavanju tog važnog pitanja, pitanja pukog preživljavanja odnosno prehranjivanja djece. U Hrvatskoj crkvene institucije primaju sredstva iz državnog proračuna i od milodara. Ali treba reći da je njihova karitativna djelatnost jedna od najvažnijih djelatnosti u sprječavanju još težeg stanja s gladnima, obespravljenima, beskućnicima. Puna su nam usta pitanja obnove obitelji, populacijske politike jer je Hrvatska u situaciji u kojoj više osoba umire nego što se rađa. O tome se organiziraju tribine, referendumi i druge akcije koje su samo sebi važne jer rezultata jednostavno nema. Rodilje, majke i obitelji mladih ljudi suočeni su s neizbježnom stvarnošću, novca nema i nema pa tako nema ni perspektive za obitelji s više djece. Realna je to stvarnost, koju, nažalost, potvrđuju i vijesti o gladnoj djeci. Gledam slike iz Afrike. Gledam kako se preživljava u neimaštini i stidim se što sam jučer bacio komad kruha među otpatke od hrane. Stidim se i što u mojoj Hrvatskoj ima djece koja gladuju i nemaju bar jedan topli obrok dnevno. Nemaju ni oni ni njihovi roditelji, braće i sestre, obitelji. Moja obitelj pomaže djecu u Africi. Njima treba samo pet eura za preživljavanje. Pitam se koliko naših imućnih ljudi, posebno glasnih političara, u Hrvatskoj vodi brigu o bar jednom gladnom djetetu? Može li ova naša država biti malo drugačija od onih gladnih zemalja u Africi? Kako omogućiti taj jedan topli obrok u školskoj kuhinji za svu djecu bez obzira na imovinski cenzus?

Reakcije na događaje u Belom Manastiru, Vukovaru ili negdje drugdje gdje ima gladne djece ne smiju biti vatrogasna mjera, već konstanta. Samo tako možemo biti ozbiljna zajednica uljuđenih građana. Samo tako možemo kročiti među one države koje su zaista socijalne i demokratske. Do tada, dragi moji, pokušajmo među nama pronaći bar jednu obitelj koja gladuje i u kojoj djeca u školi gladuju te im budimo kumovi-partneri, odnosno budimo s njima prijatelji. Ne mogu vjerovati da novac za jednu kavu ili neko piće ne možemo odvojiti za taj njihov topli obrok. Pokušajmo biti zajedno, jer zajedno smo jači! Nije sramota biti siromašan i gladan, sramota je ostati gluh prema tom problemu. Svi znamo da je naša državna blagajna prazna i da će biti još praznija. Zbog toga, dok ne bude kasno, pogledajmo oko sebe i ne budimo sebični. Oni koji trebaju našu pomoć, možda su preponosni i neće priznati da im je ta pomoć potrebna. Budimo zato osjetljivi na njihovu potrebu. Glad u Hrvatskoj ne smije biti problem jer imamo resurse koji nam omogućuju obilje, ako ničeg drugog, HRANE. Sjetite se onih gladnih godina kada su tisuće gladne djece iz Hercegovine sa svojim fratrima došle u Slavoniju i Baranju kako bi preživjele. I preživjele su jer smo bili jedinstveni i u prepoznavanju potrebe za pomoć gladnoj djeci. "Spasivši jedan ljudski život, spasili ste čovječanstvo!" davno je zapisano. Ili da parafraziram: omogućivši jednom djetetu topao obrok spasili ste generaciju koja će nas naslijediti.