Premda nemam dijete koje treba cijepljenje protiv tuberkuloze, odnosno BCG (be-se-že) cjepivo, imam u obitelji i među prijateljima onih koji su puno mlađi i imaju tek rođenu djecu, kojoj to cjepivo treba.

Slušam i gledam ovih dana još jedan hrvatski “biser”. Nema BCG cjepiva jer ga Imunološki zavod u Zagrebu, dakle onaj naš hrvatski, više ne proizvodi. Taj isti zavod proizvodio je to cjepivo ne samo za Hrvatsku nego i za mnoge zemlje u svijetu. To što se događa s tim zavodom, ali ne samo s njim, zaslužuje ulazak u posebnu Guinnessovu knjigu rekorda, u kojoj bi se našle samo naše gluposti, po kojima smo poznati. Zna li itko u našoj državi što se zapravo dogodilo, odnosno što se događa s tim zavodom? Jedan dan čujemo da Grad Zagreb preuzima Zavod (kaže Milan Bandić). Drugi dan čujemo da se država brine o tome. Treći dan nešto treće, a mi obični građani kojima treba BCG cjepivo, pa cjepivo kao zmijski protuotrov ili spas od ugriza pauka (crne udovice) ili neki drugi preparat, jednostavno ne znamo što se zapravo događa. Neka mi netko od tih vrlih stručnjaka koji su zabranili rad Imunološkog zavoda javno, jasno i glasno i svakako razumljivo kaže što je posrijedi. Radi li se u tom zavodu mimo propisa o zdravstvenoj zaštiti? Radi li se o neuvjetnom prostoru za rad? O tome da higijenski uvjeti nisu u redu? Ili je možda posrijedi opet neka kombinacija o prenamjeni lokacije na kojoj je Imunološki zavod smješten. Sve dok to ne saznamo, uludo trošimo i ono malo novca iz državnog proračuna kako bismo kupili potrebno cjepivo na skupom svjetskom tržištu. Naravno, moramo ga kupiti, jer nam treba, ali se ponašamo kao pijani milijunaši, kao da novca imamo napretek. I nije to jedina naša glupost za Guinnessovu knjigu rekorda. Ne moramo ići daleko s Markova trga, već na njemu ostati. Naš je premijer bio u Sjedinjenim Američkim Državama, obišavši najpoznatije IT lokacije. Super! Možda nam se posreći pa netko nešto i investira u Hrvatskoj. Međutim, ako pogledaju samo na posljednju glupost iz Sabora, kada je tko zna koji put zakazao elektronski sustav glasovanja, bojim se da nam se ne piše dobro. Pa zar zaista u Hrvatskoj nema neke tvrtke koja bi mogla taj sustav napokon pustiti u normalnu funkciju? Osobno znam da u Osijeku (Abba) i u Zagrebu (Mireo), a i u drugim našim gradovima postoje tvrtke koje su u svijetu prepoznatljive i koje su konkurentne na svjetskom tržištu. Vidio sam ih na hanoverskom sajmu elektronike CeBIT, gdje su bile vrlo zapažene. Ako Mireo može napraviti nešto čime se koriste u Indiji ili ako Abba može napraviti nešto što rabe brojni gradovi i banke ne samo u Europi, onda jednostavno ne vidim da ne bi mogli aktivirati i jednostavan sustav glasovanja u Saboru. Ona dva djelatnika koja prebrojavaju glasove s galerije, ispisujući broj onih koji su ZA, PROTIV ili SUZDRŽANI, izgledaju kao iz starih dobrih crno-bijelih nijemih filmova. Znam da im nije jednostavno ni lako, jer ih svatko može optužiti za krivo brojenje. Treba ih toga osloboditi i već se jednom početi služiti skupim plaćenim sustavom za glasovanje.

A evo i osvrta na prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma. Nema u tome nikakvog spora. Demokratsko je to pravo građana, koje ipak svi skupa skupo plaćamo. Lome se koplja oko broja potpisa potrebnih za valjanost građanske inicijative U ime obitelji. Jedni kažu da je to oko 350.000, drugi da je to oko 470.000 potpisa. I jedni i drugi su u pravu, naravno sa svoje točke gledišta. Nama u iseljeništvu ili, kako kažu, u dijaspori, sve to skupa nije jasno. Pitamo se jesmo li mi zapravo još uvijek hrvatski građani ili smo, kao što je bilo prije, samo gastarbajteri ili jugošvabe kojima se političari koriste samo kada im trebaju. Jednom smo potrebni za glasovanje, a drugi put mogu i bez nas. Kako kome odgovara. Kažu da se svaki put trebamo prijaviti za glasovanje. Dobro, pa kako će onda oni koji prikupljaju potpise znati točan broj potrebnih potpisa kada nitko u Hrvatskoj zapravo i ne zna koliko nas ima s pravom glasa. To je još jedna od naših gluposti za Guinnessa. Kada smo već kod inicijativa za promjenu Ustava, mišljenja sam da su one potrebne, ali zar svakih godinu dana treba mijenjati Ustav? Amerikanci, koji svoj ustav izuzetno poštuju i cijene, nisu ga mijenjali godinama. Određene promjene reguliraju amandmanima i sve ide dalje. Mi, pak, svaki put kada se nekome nešto ne sviđa, idemo u mijenjanje Ustava. Tako danas i stručnjaci za ustavno pravo teško mogu razaznati što je mijenjano. U teškoj je situaciji i Ustavni sud, koji mora donijeti neke odluke koje nisu baš jasne i popularne.

Jedna od posljednjih gluposti o kojima danas pišem je spoznaja tajnog dokumenta INA/MOL-a o sisačkoj rafineriji. Tu je toliko već toga rečeno i napisano a da se ništa ne zna. Ima li Hrvatska pravo? Ima li MOL pravo? Neke su presude za koruptivne aktivnosti u svezi s prepuštanjem upravljanja INA-e MOL-u donesene. Dvije arbitraže su u tijeku o tom pitanju. Radnici s punim pravom brane svoje interese. Ali istina o slučaju INA/MOL nikako da iziđe na svjetlo dana. Zbilja kao da smo u tunelu u kojem ne vidimo svjetlo na kraju...