Kao i svake godine, okupio se velik broj građana, posebno vjernika, u marijanskim svetištima diljem Hrvatske. Nama Osječanima Aljmaš i Gospa od Aljmaša cilj su hodočašća, na kojem se okupljaju i mladi i stari.

Kada pišem o Aljmašu, onda se moram vratiti na 1. kolovoza 1991., u vrijeme teškog egzodusa hrvatskog naroda koji se toga dana dogodio. Slike iz Aljmaša, razgovori s mještanima i braniteljima, tuga za izgubljenim životima najbližih, kao i nevjerica da se to događa, potresli su me kao televizijskog reportera koji se našao na licu mjesta. Moj snimatelj, pokojni Žarko Kaić, tehničar Toni Jurković i vozač Božidar Pipunić i ja krenuli smo iz Osijeka šleperom po, kako su nam tada rekli, desetak ranjenih gardista. Ono što nas je dočekalo u Aljmašu, ostavilo nas je bez daha. Bila je to rijeka žena, djece, starih i nemoćnih koji čekaju spas. Njih gotovo sedam stotina okupilo se na obali Dunava. Sa sobom su ponijeli samo najnužnije. Poneku torbu ili zavežljaj. Bilo je bitno spasiti goli život. Pritisnuti događajem i strahotama koje ti ljudi proživljavaju, snimali smo kako bismo pokazali ISTINU o bezrazložnom i neljudskom napadu na nevine ljude. Vrativši se u Osijek, odmah smo napravili reportažu, koju je trebala objaviti Hrvatska televizija. I prilog je krenuo, ali samo do sredine. Naglo je prekinut i nikada nije objavljen do kraja! Faks koji smo toga dana dobili sve nam je razjasnio. Naredbom iz Zagreba zabranili su nam objavljivanje plača, nemoći, izbjeglica... Prijete trenutačnim raskidom radnog odnosa. Ogorčen time jednostavno sam pukao i dao otkaz. Nikakva uvjeravanja nisu pomogla da se smirim. Ipak sam sve do kraja ostao u poslu radeći baš suprotno, pokazujući tragediju koja nas je pogodila. O svemu tome možete čitati u mojoj knjizi “Crveni Fićo”, u kojoj je sukus dijela mojih ratnih TV reportaža. Možda će vas, dragi moji čitatelji, iznenaditi ovaj opširan uvod. On je samo povod za ono što se događalo 5. kolovoza na našim TV ekranima, u gradu Kninu, ali i u drugim mjestima Lijepe Naše. Pisao sam već o tome što mislim o zviždanju i izražavanju nezadovoljstva na mjestima obilježavanja pijeteta žrtvama u Domovinskom ratu. To je, jednostavno, nedopustivo i ispod svakog ljudskog nivoa. Svojim zviždanjem i hukanjem ti su prosvjednici omalovažili žrtve i pobjedu. Oni su na taj način pokazali koliko im je zapravo sveta žrtva koju su tisuće branitelja i građana dale za to da danas možemo mirno i prosvjedovati. Za prosvjede postoji vrijeme i mjesto, kada i gdje se to radi. Na kraju, postoji i najbolji način izražavanja nezadovoljstva - na izborima, koji jedino mogu donijeti promjenu vlasti. Nikakvo zviždanje i hukanje neće to promijeniti. Dogodilo se to jučer u Kninu, a sutra možda u Vukovaru ili negdje drugdje, što pokazuje koliko zapravo kulture u čuvanju pijeteta ima u nama. Hrvatska radio-televizija pokleknula je pod pritiskom i ove godine nije bilo koncerta u Kninu, koji je u večernjim satima bio zapravo poklon gradu i njegovim građanima. Zar je to toliko skupo da se nije mogao organizirati koncert ili su se organizatori uplašili koncerta u Čavoglavama? Pa što da je umjesto u Čavoglavama taj koncert u Vukovaru, Osijeku, Splitu ili u Zagrebu te iste večeri? Bismo li i tada ostali bez objašnjenja, mi gledatelji u svijetu koji smo koncert očekivali, zašto koncerta i prijenosa nema? Knin, Vukovar, Osijek, Sisak, Karlovac, Zadar, Šibenik, Dubrovnik i druga mjesta i gradovi u Hrvatskoj zaslužili su nešto više od pukih obećanja i slatkorječivosti političara. Neka ne zaborave da Čavoglave nikada ne mogu biti “konkurencija” Kninu, Vukovaru, Ćelijama, Aljmašu, Dalju, Iloku, Lovasu, Voćinu, Škabrnji ili nekom drugom mjestu našeg stradanja, već samo dio nečega što se ne smije zaboraviti. Na taj način možemo sačuvati uspomenu na žrtve i pomoći zalječenju rana i duboke razjedinjenosti među nama.

Gledao sam toga 5. kolovoza sve programe Hrvatske televizije. Tko zna koji put ponavljali su se dokumentarci koji su napravljeni godinama prije. Ništa novo, ništa posebno, ništa što može pokazati da se žrtve ne zaboravljaju. Netko će reći da je dosta o “tom Domovinskom ratu”, pa ćemo i dalje gledati filmove i dokumentarce iz NOB-a i II. svjetskog rata, i nikome ništa. Gledajući tako TV imao sam mogućnost “ubosti” i program Televizije Republike Srpske. I što sam vidio? Baš toga dana, 5. kolovoza, na Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, TVRS objavljuje “svoju” priču o “Oluji” i odlasku srpskog življa iz Knina i tzv. Krajine. Pokazuju kolonu koja ide nekamo prema Srbiji. Kolonu u kojoj su na prikolicama i namještaj i bijela tehnika. Kolonu u kojoj su traktori, automobili. Kolonu koja zapravo ne zna kamo ide. Netko im je rekao i naredio da moraju otići. TV reporteri razgovaraju s povratnicima i svećenicima koji danas žive u tom kraju. Današnje su to snimke s teškim optužbama hrvatske vlasti i pobjedničke “Oluje”. Tada se prisjetih egzodusa iz Aljmaša i kolone iz Vukovara. Oni su otišli bez ičega. Imali su samo svoj život. Aktualni i arhivski materijali dostupni su i nama, ali njih, nažalost, nema na našim TV ekranima. Kao da smo zaspali i zaboravili što nam se dogodilo. A sutra? Sutra će nam se “dogoditi” Vukovar! Hoćemo li opet samo zviždati i hukati ili ćemo objektivno napraviti nešto što će biti suprotno “Naredbi” od 1. kolovoza 1991.?