Još samo nekoliko sati i znat će se tko je svjetski prvak u nogometu. Mi smo tamo gdje smo! Da smo svi više željeli - da, ali da smo više mogli - ne! O tome će više reći oni koji su stručnjaci. Moje skromno mišljenje svodi se na moju treću rečenicu u ovom tekstu.

Ono što me zabrinulo je komentar na četvrtfinalnoj utakmici u Rio de Janeiru između Francuske i Njemačke koja se igrala pred 74.240 gledatelja i milijunskim TV auditorijem. Noseći transparent s tekstom „Reci NE rasizmu“ i prigodom čitanja poslanice kapetana ovih reprezentacija čuo se komentar koji je otišao u svijet. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Komentator je rekao da su se rasistički povici jedino čuli na utakmicama na kojima je igrala reprezentacija Hrvatske!? Zar doista? Nisam bio na utakmicama u Brazilu. Nisam čuo da je bilo koji naš komentator rekao nešto u tom stilu, već su svi hvalili naše navijače. Onda se čula nekakva afera oko namještanja utakmice Hrvatska - Kamerun. Doduše, nismo mi bili u toj igri, ali te i slične zakulisne igre bacaju ljagu na Hrvatsku i hrvatski nogomet. Hoće li se, i kada, hrvatski nogomet osloboditi stalnih primjedbi, kazni i etiketiranja? Mi ćemo opet za neuspjeh osuditi selektora, pojedine igrače pa i klubove, ali sami sebe nećemo. Postoji, doduše, jedna odluka i preporuka o prekidanju utakmice, ali i televizijskog prijenosa na kojoj se čuju rasistički povici. To se još uvijek nije dogodilo. Pitam se što bi se dogodilo da HTV jednostavno isključi ton i komentator se javi iz studija? Ili što bi se dogodilo da jednostavno prekine TV prijenos i pusti u program neki film ili crtić? Mislim da bi nogometna javnost planula, ali i oni kojima je stalo do ljepote udaranja lopte i mira na našim stadionima. Ovdje se uvijek prisjećam engleske premijerke Margaret Thacher. Ona je svojim huliganima jednostavno zakonom zabranila tu vrstu navijanja, iživljavanja i vrijeđanja. Danas se u Engleskoj utakmice igraju u žestokom navijačkom tempu, ali bez izgreda i nasilništva, bilo fizičkog bilo verbalnog.

Malo ću se vratiti na početak Svjetskog prvenstva i, tko zna koji put, povijesne šanse afirmacije Hrvatske, njezina gospodarstva i hrvatskog proizvoda. Otvaranje svjetskog prvenstva u Brazilu bila je, nažalost, i samo ostala povijesna šansa naše zemlje. Pogledajte samo što možemo naći u našim trgovinama i stranim trgovačkim lancima!? Pivo, grickalice i razni drugi proizvodi iz Brazila! To je lijepo. A gdje je to naše slavno pivo? Gdje su to naše slavne mesne prerađevine? Gdje je hrvatski proizvod u Brazilu? Njega nema. Nije riječ samo o šansi stoljeća nego jednostavno o prilici stvaranja jače prepoznatljivosti Hrvatske i njezinih proizvoda na velikom tržištu Južne Amerike. Tko je tu zakazao? Kao i u slučaju izbornika, opet će se sve svesti na nekog „izbornika“ i opet će sve biti po starome. A mogli smo samo da smo htjeli. Koju ulogu u svemu tome ima hrvatska država, pa Hrvatska gospodarska komora, pa Hrvatska turistička zajednica? Oni dobro upućeni će reći da su Brazil i Južna Amerika daleko i da je jednostavno neisplativo investirati. Pa kako se onda Brazilcima, Argentincima i drugima iz tog dijela svijeta isplati plasirati svoje pivo, junetinu i nešto drugo u Europu, a nama se baš ništa ne isplati. Netko će reći da to sve košta novca. Da, košta, ali ako ništa ne uložimo, neće se ništa ni vratiti. Gledam uspješnost nekih naših tvrtki. Sjajan program u inovaciji i proizvodnji električnih bicikala ili najbržeg automobila na električni pogon na svijetu. Divimo se umijeću naših inovatora u tom segmentu. Zamislite da se samo taj naš automobil našao na ulicama Sao Paula, Natala, Fortalezea, Manusa, Brasilije, Recife ili Rio de Janeira koja bi se slika pojavila u svjetskim medijima. Vidjeli smo u prilozima naših TV reportera prelijepe reportaže iz Brazila. I jesmo li nešto naučili? Kažu da je sve to marketing! Jest, marketing! Naša su vina hit. Ljepote Hrvatske i gostoljubivost našeg čovjeka prepoznati su u svijetu. U Hrvatskoj imamo PR i marketing stručnjake, ali čini se samo za naše lokalne potrebe. Imamo one koji imaju ideje i koji nude svoju uslugu u boljem pozicioniranju Hrvatske. Pozicioniranju ne kao zemlje iz koje dolaze primitivci, huligani, netolerantni i kriminalu skloni, nego kao zemlje uljuđenih građana jedne europske države koja ima što ponuditi svijetu. Ali dok god se mi sami ne riješimo šačice tih tipova koji umjesto hrvatskog šarma, gostoljubive i tolerantne prepoznatljivosti našeg naroda nude ružne povike i brutalnost, ostajemo taoci balkanskog mentaliteta gdje nas i danas svrstavaju. Naravno da su ovih dana dobro došle TV poruke o toleranciji i uvažavanju različitosti koje se pojavljuju u našim medijima. Nažalost one neće riješiti taj goreći problem Hrvatske. U svemu tome mogli bi pomoći i naši reprezentativci koji su, budimo realni, jedini malo profitirali dobivši novčanu nagradu nakon Svjetskog prvenstva. Oni su tu da, uz Hrvatski nogometni savez, pozovu svoje navijače i simpatizere u spotovima na radiju, TV i u pisanim medijima na toleranciju i uvažavanje a ne da se, kao posljednjih dana, samo prepucavaju sa selektorom reprezentacije. Na našoj je vladi, njezinim ministrima, na HGK-u i hrvatskim gospodarstvenicima, na HTZ-u i svima nama da „hrvatski proizvod“ zamotamo u lijepi poklon-papir i to ponudimo svijetu kako ne bismo čekali novu „šansu stoljeća“.