Datum objave: 19. travnja, 2014.
Urednik mi je preporučio da napišem jednu kolumnu koja će biti laganija i primjerenija blagdanu koji je pred nama. Razmišljao sam kako zapravo udovoljiti i uredniku i novinama za koje pišem, kao i čitateljima, ali i samome sebi.
Koje su zapravo poruke Uskrsa, odnosno svih 40 dana korizme, pa Velikog tjedna i napokon samog Uskrsa? Dakle, povezao bih jedan današnji događaj (dan kada pišem kolumnu) i Uskrs. Lijepo je da naši sugrađani slabijeg imovinskog stanja dobiju poklon ili u novcu ili u proizvodima za blagdane, kako bi svojim najbližima, ali i sami sebi, bar na trenutak pružili malo zadovoljstva. Kako bi zadovoljili našu birokraciju i dobili 200 kuna pomoći, mnogi su od njih morali podnijeti tri različite potvrde. Jedna je potvrda iz HZMO-a, druga iz Porezne uprave i treća iz banke o visini mirovine. Tako je danas jedan moj prijatelj morao obići te tri institucije kako bi pribavio te potvrde za svoju nepokretnu majku, koja je usput rečeno prije nekoliko mjeseci dobila tu pripomoć za Božić. Oni zahvaljuju za tu svotu koja će im omogućiti da za Uskrs imaju nešto i uskrsno na stolu. Tu su još hvalevrijedne donacije koje će primiti u svojim središtima gdje stanuju, a trebaju dobiti i jaja koja će se dijeliti socijalno ugroženima na osječkom središnjem trgu. I sve bi to bilo dobro i ljudi bi bili zadovoljni da sve nismo još dodatno uspjeli birokratizirati i zakomplicirati s tim potvrdama. Znam da ima onih koji koriste socijalnu i drugu humanitarnu pomoć iako nemaju na to pravo, ali ovo s birokracijom mi ipak nije jasno.
Vraćam se mom prijatelju, koji je došao u HZMO kako bi dobio jednu od tri potrebne potvrde. “Dobar dan”, kaže. “Dobar dan”, kažu na šalteru. “Ispunite određeni obrazac”, zamole ga. Obrazac je uredno ispunjen i s njim moj prijatelj dolazi na prvi šalter u prizemlju. Službenica gleda podatke i na svom računalu kontrolira njihovu ispravnost. OIB je O.K. Druge informacije su O.K. Uzima ispunjeni formular i udara veliki pečat. Prijatelj misli da je to to. Ali NE! Službenica ga upućuje u sobu broj 10, gdje treba dobiti još neku ovjeru. Moj prijatelj odlazi u sobu 10. I opet: “Dobar dan!” “Dobar dan!” “Evo, ja došao po potvrdu”, kaže. Službenica opet upisuje OIB i druge podatke. Kontrolira je li sve O.K. Uzima tri indigo-papira (danas u vrijeme kompjutora!) te ispunjava neke nove podatke. I nakon nekoliko minuta kaže da je sve O.K. te čovjeka upućuje u sobu 104 za ovjeru te potvrde. Napokon dolazi u sobu 104. Opet ista procedura kao i na prvom šalteru i u sobi broj 10. Nanovo OIB i kontrola podataka te napokon i jedan pečat da je sve dobro i da su podatci točni...
I sve bi to bilo u redu da smo u nekim drugim tehnološko-tehničkim i informatičkim vremenima. No službenica na prvom šalteru, i u sobi 10, i u sobi 104, ima (ili možda nema) isti program na kompjutoru, a i riječ je o istoj osobi koja ima svoj OIB pa je nepojmljivo da se za tu istu potvrdu ide na tri mjesta u istoj instituciji. Ako malo bolje razmislim, onda je to sve u redu, jer na taj su način sve tri službenice ili službenika ostali na svojim radnim mjestima, a birokratski aparat nije "oslabljen". Možda dio naših problema leži u prevelikoj državnoj administraciji, koju doduše osuvremenjujemo i informatički unapređujemo, ali taj birokratski aparat i dalje ostaje isti. Nisam zato da ljudi gube svoja radna mjesta, ali sam protiv toga da zbog birokratizma "običan" građanin gubi vrijeme u suludom pečaćenju nekih potvrda. To me podsjeća na neka prošla vremena i one koji su s crnim nadrukavima i prašnjavim fasciklima u birokratskim “komedijama apsurda” uveseljavali narod. Zar ta vremena nisu prošla? Mogu se Linić i drugi boriti na sve moguće načine kako bi smanjili deficit državne blagajne, no u to osinje gnijezdo birokracije jednostavno se nitko ne usudi dirnuti jer što će se dogoditi ako bude novih nezaposlenih? Na kraju, ipak svi mi to plaćamo. Ako se od radnika traži da se u nekoj tvornici mora, radi racionalizacije poslovanja, prekvalificirati, zašto se to ne može dogoditi i u državnim službama?
Vraćam se, ipak, Uskrsu i porukama koje on nosi. Pitam se čega smo se to mi odrekli u danima korizme? Cigareta, slatkiša ili prekomjernog uživanja u jelu i piću ili nečeg drugog? Oni koji su pozorno slušali papu Franju, shvatili su poruku. Za one druge nije ni bitno što zapravo znači odreći se nečega. Papina je poruka jasna i nedvosmislena. Odreći se ne znači robovati, nego znači poštovati neka zaboravljena načela. Iskrenost, poštenje, opraštanje i prije svega osobna preobrazba, samo su dio poruke Uskrsa i svih dana koji su mu prethodili. Poći od sebe i mijenjati sebe nabolje poruka je koju iščitavam iz poruka Uskrsa, ali i poruka pape Franje.
I tako, umjesto da tim našim sugrađanima, koji su u teškoj situaciji, omogućimo da i oni osjete sve blagodati Uskrsa, na jedan birokratski način sve to otežavamo. Moj je prijatelj s početka ovog teksta nabavio sve tri potvrde i njegova će majka, nadam se, dobiti tih svojih 200 kuna. No pitam se zar smo OIB uveli zato da građanima olakšamo ili otežamo život. Slušaju li i naši birokrati poruke Uskrsa, pape Franje i naroda koji ih je na ta mjesta izabrao ili jednostavno uživaju u svojoj nedodirljivosti. Do kada?