Kao netko tko se dobar dio života bori s viškom kilograma, ipak se ne mogu poistovjetiti s kandidatima showa “Život na vagi”, koji se ovih dana vratio u drugoj sezoni. Vjerojatno bi mi se svi redom slatko nasmijali i prozvali me 'sićom', jer ipak nemam 50 kila viška kao oni. Uvijek sam ono skuhano jeo u malim količinama, a glad nadomještao grickalicama i slasticama. Zbog ubrzanog tempa života uvijek radije svratiš do pekarnice ili fast fooda nego da si večer prije skuhaš nešto za nekoliko dana unaprijed. A još kad ti se prima i voda koju popiješ...

Da, moraš pomaknuti dupe s kauča i nešto promijeniti. Jesam. Gotovo dvije godine redovito sam išao u teretanu i doveo se blizu savršenstva (kakvo meni odgovara), a onda mi je fitness pao u drugi plan. Kad radiš dva posla i jedva imaš sat vremena za sebe i bolju polovicu, teško je izdvojiti vremena za naporne vježbe. Neki bi rekli da se može, samo treba volje. Htio sam reći da ne mogu razumjeti emisiju kao što je “Život na vagi”. Kao, svaka im čast, nešto su poduzeli u svom životu i promijenit će se ako se budu pridržavali pravila. Sve to stoji, ali - zašto se eksponirati na televiziji?

Da je dotičnoj televiziji uistinu stalo do pretilih ljudi kojima želi pomoći, pozvali bi ih nekakvim javnim natječajem (slično kao i sada), našli pokrovitelje i sponzore koji će sve to financijski podržati i vježbali s njima iza kamera. Ugašenih kamera. Razumijem da su ti ljudi očajni i hvataju se za posljednju slamku spasa u nastojanju da im netko besplatno pomogne s učinkovitim gubitkom kilograma - osobni treneri su užasno skupi (samo jedan sat takvog treninga stoji minimalno 200 kuna), kao i silni dodatci prehrani, pa i sama jela bogata bjelančevinama. Ali sve to što im, kao, dolazi besplatno zapravo ima svoju cijenu, iako možda ne gledaju svi tako na to. Naime, iz emisije u emisiju izložen si poniženju, kad se pred kamerama i auditorijem koji ima više stotina tisuća ljudi skidaš do pasa, staješ na vagu koja svima prikazuje tvoju trenutačnu kilažu, a zatim i onu idealnu, zbog nedostatka kondicije padaš u nesvijest ili povraćaš dok naporno vježbaš, jer zbog tolikog sala i ovako jedva stojiš na nogama...

Tu je i dijeljenje tužnih životnih priča kako bi se gledatelji sažalili i kako bi se privuklo nove ljude da pate zajedno s vama i dižu gledanost emisije. Čini mi se kako je u drugoj sezoni sve još više umjetno, namješteno, inscenirano - drama, odustajanje, pokleknuće pred izazovom izbacivanja kalorija. Super za njih - prvu je emisiju gledalo 600 tisuća ljudi.

Nemam više strpljenja za takve stvari. Možda je bilo fora i u redu prije 15 godina gubiti vrijeme na takve stvari, kad je takav format bio novitet, a i mi smo bili mlađi i naivniji. Sad smo svjesni da nas namjerno bezobrazno navlače. Čini mi se da konkretno “Život na vagi” čeka dobra budućnost - gledanost je podjednaka ili veća nego u prvoj sezoni i konačno su pronašli novi dugoročni hit godinama nakon “Ljubav je na selu”. Ali, kao što znamo, nije sve što je najgledanije ujedno i najkvalitetnije. Poznavajući komercijalne televizije, jasno nam je da bismo na programu mogli gledati neku drugu glupost da nije ove, i zato... Hvala Bogu što postoji Netflix.