Možda mislite da mizantropija nikad neće izići iz mode – bar kad su u pitanju komedije – ali stigla je nova sezona “Bez oduševljenja, molim” (“Curb Your Enthusiasm”) kako bi testirala tu teoriju. Serija Larryja Davida na HBO-u jedna je od najsjajnijih polusatnih komedija u povijesti televizije, koja pojačava formulu narcisoidnosti i neprikladnog ponašanja Jerryja Seinfelda te u tome ide toliko daleko da gledatelji umiru od smijeha. Većina najboljih epizoda ovog serijala postavlja protagonista (autora i zvijezdu serije Larryja Davida) protiv očitih neprijatelja, u procesu koji ga prikazuje i križarom i klaunom, i mučenikom i ugroženikom. David se ponekad susreće s ljudima koji su bezrazložno ratoborni, poput njega, čak i više, i onda se uhvatite kako navijate za njega - ne zato što je u pravu, nego zato što je manji kreten od onog drugog.

Vaganje suosjećajnosti, s jedne strane, i neodobravanja, s druge, čini ovu seriju uzbudljivom. Serija je najbolja u trenucima kad probija određene vrste licemjerja (često one koje izražavaju bogati, bijeli liberalci iz zabavne industrije) ili kad se fokusira na ljude koji očito nemaju pojma koliko su nesvjesni stvarnih životnih problema. Posljednjih nekoliko sezona nastojalo se prilagoditi dramatičnim promjenama kako u društvu tako i u poslovnim aktivnostima glavnog lika. Nedavna premijera devete sezone bila je loš povratak – ne samo najranijim sezonama serije “Bez oduševljenja, molim”, nego jednoj od posljednjih epizoda “Seinfelda” (“The Puerto Rican Day”), koja je bila toliko apsurdna i bezdušna da ju je NBC nakon prvog emitiranja smjesta izbacio iz “arhive” serije. Problem nije samo u tome što je Larry ostao bogati sveznajući šupak – uvijek je bio takav i to je izvor njegove nepostojeće karizme.

Radnja vezana uz fetvu – koja će se očito provlačiti kroz cijelu sezonu – još je veća katastrofa. Na papiru mi se sviđa zamisao da Larry David postane američka verzija Salmana Rushdieja nastojeći ispričati svoju priču u obliku scenskog mjuzikla. Čini se to kao logično proširenje Larryjevih bezbrojnih ratova tijekom niza godina, koji su često ukorijenjeni u lažnom dojmu da je on dobar momak u danom scenariju, a zapravo je samo iritantan. Ali fetva koja je proglašena protiv Larryja previše je predvidljiva. Scena u kojoj Larry oponaša svoje ime izgovoreno na perzijskom kopija je materijala koji je komičar Andrew Dice Clay obradio još u devedesetima. Teško je povjerovati da je ovo isti umjetnik koji nam je prošle sezone “Curbsa” (koja je emitirana sad već davne 2011. godine) darovao nagrađivanu epizodu “Palestinian Chicken”, koja je također preskočila kulturno i političko minsko polje, ali je zaradila nelagodan smijeh ukorjenjivanjem svoje komedije u gledatelje, ostavivši njihove vrijednosti po strani u ime požude za crnom komedijom. Pogledao sam još jednu epizodu nove sezone, ali ni ona nije znatno bolja i zabavnija od premijerne epizode. Samostalna je to epizoda, odnosno nije povezana s glavnom pričom ove sezone, koju treba artikulirati s mnogo više inteligencije ako želi opravdati svoje postojanje. Novu sezonu željno smo i (ne)strpljivo iščekivali više od šest godina, imajući razumijevanja za to da legendarni komičar mora malo (!) predahnuti od ove uloge i prikupiti nove sjajne ideje u godinama koje slijede. Naime, HBO je predugo sudbinu serije ostavio otvorenom i dao Larryju potpunu slobodu, ne znavši odmah kad će se serija vratiti s novom sezonom, samo da “jednoga dana hoće”. A sada se pokazalo da bi bilo bolje da je nismo ni dobili.