Eto nas u 250. izdanju kolumne, dragi čitatelji! Da, dobro ste izračunali: to znači da kritike pišem iz tjedna u tjedan već pet godina. Činjenica da je ovo “okrugli” broj ne znači da nisam i ovaj tjedan zaoštrio svoje pero. Baš naprotiv, za obljetničko izdanje usudit ću se “ubosti” onoga kome se malo tko usudi zamjeriti - Zorana Šprajca. Donedavno mi je on bio jako simpatičan čovjek. Odličan novinar. Gotovo pa uzor. Šprajc i Goran Milić. Oni njihovi oštri komentari, kad pomisliš “Nije to upravo rekao! Pa tužit će ga!” Mene i još desetke tisuća ljudi redovito je ostavljao u nevjerici, još u vrijeme kad je vodio HRT-ov Dnevnik, a onda i kad je dobio vlastitu emisiju na RTL-u prije dvije godine.

Onda sam ga “lajkao” na Fejsu, počeo ga pratiti na Twitteru. Ali on mene, dakako, nije dodao. Rekoh, 'ajde, čovjek je vrh vrhova u svijetu novinarstva, sigurno će on pratiti tamo nekog novinarčića iz Glasa Slavonije (kladim sam da to misli i da će to misliti kad pročita ovu kolumnu). U međuvremenu mi je frendica iz Zagreba ispričala neke stvari o njemu, ali za razliku od Šprajca, ja se ne usudim iznijeti takve stvari u javnost jer su doista materijal za tužbu za klevetu. Ali vjerujte mi, gnjusno je. Tako mi je i on prilično pao u očima. Ali sam se i dalje divio njegovim hrabrim, oštrim komentarima u RTL Direktu. Onda je ljetos preuzeo moju priču o iskustvima osječkih podstanara sa stanodavcima, koju sam napisao za gradsku rubriku Glasa Slavonije, i podijelio je na svojoj facebook-stranici. Trljao sam oči u nevjerici - jedan Šprajc je uočio moju priču i pomislio da je dovoljno važna da je podijeli sa svojim fanovima na društvenim mrežama! Kakav životni uspjeh! Zanemarit ću sve što sam postigao u svojih 26 godina, inače vlastitim trudom, upornošću i snalaženjem, bez bogatih roditelja, poznanstva s političarima i slično. OVO je vrhunac moje mlade karijere! I ponovno sam se nekako “odljutio”, jer koliko se možeš “ljutiti” na čovjeka kojeg nisi upoznao i koji ne zna da postojiš. I na kraju je, prošloga tjedna, u svojoj emisiji napravio veliki propust. Napravio je poduži prilog o današnjem stanju s tiskanim medijima kad su u pitanju tiraža i prodani primjerci. Navedene su, naravno, sve poznatije tiskovine, a među njima, pri kraju priloga, jedne novine za koje bih volio reći da nisam znao da postoje, ali jesam, no prosječan Osječanin sigurno nije. Pogađate, Glas Slavonije nije spomenut ni jednom jedinom riječju (ni slikom). Znamo da Zagrepčani inače ne vide dalje od Samobora, ali Šprajc je rođen u Slavonskom Brodu i znamo da zna za nas. Štoviše, kad treba preuzeti neku zanimljivu temu mene i mojih kolega iz redakcije, onda smo dobri, onda postojimo. Kad nas treba spomenuti u svom prilogu, “oprostite, tko ste vi da vas spominjem”. Jer spomenuti podravski list je puno relevantniji za gledatelje iz cijele Hrvatske nego Glas Slavonije. Eto, bar smo naučili nešto novo.