Što kažete, koju ste novu tursku seriju počeli pratiti? Šaaaalim se, neću i ovaj put pisati o njima. Neću se ponavljati treći put. To bi bila treća nesreća. A osim svih nesreća koje je ovaj narod zadesio, poput javne svađe Brune Šimleše i Lidije Bačić, što će nam još nešto. Kad smo kod nesreća, najgora noćna mora zadesila je prošle subote HRT, kad im je zbog tehničkih poteškoća središnji Dnevnik na Prvom programu kasnio 12 minuta. Zamisli sramote! Okej, s ljudske strane, prvo zamisli tu paniku koju su proživljavali u tih dvanaest minuta. Zbrka i (s)trka na hodnicima, kao kokoši kad ih ujutro pustiš iz kokošinjca i pritom pred njih baciš šaku kukuruza pa ne znaju kud bi sa sobom. Krvi k'o u vrijeme gladijatora kad su se borili do smrti u arenama. Znoja k'o ljeti u mađarskom bordelu. Suza k'o u očima fiktivnog lika Lare Zaboravih Prezime koju je glumila Doris Pinčić Rogoznica. Dovoljno slikovito? Uglavnom, jako, jaaako nezgodna situacija. Ali sve to ne umanjuje sramotnu činjenicu da je Dnevnik kasnio. Dvanaest minuta. DVANAEST. MINUTA.

Znaš što možeš napraviti za 12 minuta? Dvanaest minuta ne izgleda kao mnogo vremena, ali kad dvanaest minuta – uvjetno rečeno – moraš buljiti u ekran dok HTV 1 prikazuje samo svoj logotip, onda se to, logično, čini kao vječnost. Kao da promatraš boju na zidu dok se suši. Ili gledaš prijenos sjednice Sabora. Nikako da prođe to vrijeme! Mogao si te subote, naravno, kao i uvijek, prebaciti na neki drugi program, ali ponuda je bila tako bezvezna da je još uvijek bilo bolje gledati HRT-ov logotip i čekati da se ukaže voditeljica Dnevnika. U tim je trenucima, doduše, završavao RTL Danas, ali kao što rekoh, HRT-ov logo činio se kao zanimljivije rješenje. Eventualno si mogao tri minute poslije tih dvanaest minuta prebaciti na Dnevnik Nove TV, što vjerojatno i jesi učinio, jer je Marija Miholjek ljepša od HRT-ovog logotipa i ugodniji je njezin glas nego tišina na HTV 1.

Slike su imali, tona imali nisu. Niti su pustili bilo kakvu poruku isprike i objašnjenja. Na stranu što se to moglo dogoditi svima, i najvećim svjetskim i najmanjim lokalnim televizijama, ali treba biti spreman na takve krizne situacije, a ne odbacivati tu mogućnost uz onu mantru da se takve stvari događaju drugima. Kao što smo mogli vidjeti, događaju se i njima, a oni su valjda previše samouvjereni da bi se čak i pripremili na najgore. Još uvijek ne mogu doći k sebi – u 2017. godini više od deset minuta prikazivati SAMO logotip. Javna televizija koja želi parirati velikom BBC-ju ne smije si to dopustiti. Bilo pa prošlo, ali ne treba se problem zanemariti strpavši ga pod tepih, nego iz toga mora nešto naučiti i ubuduće se bolje pripremiti. Kamo sreće da se ne ponovi ni na dvije minute a kamoli na dvanaest, ali nikad se ne zna. Ja sam mislio da oproštajna borba Cro Copa podrazumijeva oproštaj, a on se vratio. Neočekivane se stvari događaju (i ponavljaju).