Prošloga tjedna izazvao sam vas da mi napišete argumentiran esej od 500 riječi o temi “Zašto bih trebao gledati jednu od tri turske serije na Novoj TV” i dao vam tjedan dana vremena da istresete sve iz rukava. Zanima li vas kako je to prošlo? Odlično. Pretinac pristigle elektroničke pošte broji točno... nula vaših poruka. Dakle, nema ni jednog jedinog eseja, što je super jer se lako dam nagovoriti i na kraju bih počeo gledati novu tursku seriju. A nazivi su im vrhunski, uvijek me nasmiju. Neželjena, Odbačena, Prebačena, Sila, Dila, Fadila, bila, ne bila... Kažem, urnebes. Istini za volju, vjerojatno mi niste poslali ni jedan esej zato što vam nisam ostavio e-mail adresu, ali pustite me da vjerujem u to da su čitatelji ove kolumne klasu iznad gledatelja sapunjara (pali se alarm za generalizaciju i diskriminaciju). I nemojte se praviti da niste mogli poslati na redakcijski mail TV Obzora.

Kad smo se već dotaknuli sapunica, moram priznati da godinama želim pozvati Jelenu Veljaču da dođe u selo u kojem sam odrastao potražiti inspiraciju za tri svoje telenovele (mislim da jedna ne bi bila dovoljna, jer bilo bi previše natrpati toliko klišeja u jednu seriju). Tamo ne znaš tko pije, a tko plaća, tko tu koga “okreće”, tko je komu što u rodu, a ljudi umiru češće nego likovi u “Hitnoj službi”. Skužio sam da scenaristi sapunica moraju biti jako pametni ljudi, eventualno napušeni, jer treba mozak i smisliti takve nebuloze. “Najstarija sestra susjeda gradonačelnikovog zamjenika udala se u Kanadi i vratila se nakon rastave jer je saznala da je zapravo gradonačelnikova polusestra i ima pravo na jednu trećinu imovine novostečene pratete koja je na samrti, pod uvjetom da napravi dijete svom bivšem mužu koji joj je zapravo bratić.” Kužiš? Ni ja ne kužim, a SAM sam ovo smislio. Ne znam, uvijek se spetljam u tim rodbinskim vezama, a zna biti još zamršenije. Evo, dok ovo pišem, pod prozorom mi prolaze dvije bakice koje si nešto objašnjavaju: “Muž bratovog brata?”, “Ma ne, brat muževog muža.” Tako nekako, ne znam.

Već zamišljam kako bi bilo da sam osuđen na sve tri turske serije koje emitira Nova TV. “Neželjena snaha” – priča o ljubavi dečka iz bogate obitelji i mlade pijanistice. “Bit ćeš moja” – priča o ljubavi mladića iz kvarta i djevojke iz palače. “Nauči me voljeti” – priča o samohranoj majci koja se zaljubljuje u bogatog biznismena. Kako uspijevate ne pomiješati radnju i likove? Kako vam se da gubiti sate na takve, stotinu puta ispričane priče? Znam da svatko ima pravo na svoj ukus i da se o njima ne raspravlja, samo bih volio čuti neko detaljnije objašnjenje. Dotad, imam jednu puno bolju ideju, za sapunicu naravno: mlada pijanistica zaljubi se u djevojku iz palače. Eto, maštarija svakog muškarca. To biste gledali, zar ne? Napomena: na ova pitanja ne očekujem odgovor. Čista retorika.