Datum objave: 26. svibnja, 2017.
Riječima je teško opisati koliko volim “Provjereno”. I koliko obožavam rad njihovih novinara. U televizijskom eteru prisutni su već deset godina, iza njih je više od 400 emisija i vjerojatno 2000 priloga, što je sve zajedno impresivno za emisiju na komercijalnoj televiziji.
Oni istražuju, razotkrivaju, pomažu i upozoravaju na realne probleme stvarnih ljudi u stvarnom životu, a teme koje obrađuju potresne su, dirljive i edukativne, uvijek ispričane kroz iskustva ljudi koji o njima svjedoče vlastitim iskustvom. Znam da sam to već ovdje spominjao, ali i ja sam bio dio “Provjerenog” pa su mi djelomice i zbog toga toliko prirasli srcu, iako sam se i mnogo prije tog lipnja 2012. divio toj marljivoj ekipi i redovito pratio njezin rad. Žao mi je zbog toga što su, nakon Ane Tretinjak i Domagoja Mikića, prošle godine izgubili i Danku Derifaj. No snalaze se sasvim dobro i bez nje – štoviše, reporter Ivan Čorkalo ovoga je tjedna nagrađen Velebitskom degenijom, koju je kolegica Derifaj osvajala dvije godine zaredom. Postoje trenuci kad njihov rad posebno dolazi do izražaja, a pravi razlog koji me je ponukao na pisanje ovog teksta zapravo je priča koju je pratila reporterka Ema Branica.
Zahvaljujući njoj čuli smo za opasnu Amerikanku Vanessu Raney, koja je proglašena nacionalnom prijetnjom, svojedobno joj je oduzeta putovnica i zabranjen pristup Hrvatskoj, a ipak i dalje slobodno luta te svojim porukama i pozivima dovodi obitelj bivše profesorice iz Zagreba do ludila. Činilo se da ju nitko ne može zaustaviti, a onda je Emi dojavljeno kako se Amerikanka kreće po Osijeku, Bilju i Kopačkom ritu. Ekipa se smjesta uputila u naš kraj i nakon samo četiri dana uspjela u onome što policiji godinama nije polazilo za rukom – pronaći Raney. Naravno, povezali su se sa stručnjakom koji im je pomogao locirati luđakinju, a javljali su se i oni koji su je vidjeli. Kad su stigli na odredište redom su se raspitivali je li itko vidio ženu s fotografije. Od onoga što su čuli oni, a zatim i mi prošlog četvrtka, kad je prilog emitiran, prošli su me trnci – Raney je lutala Portanovom, naručivala se na frizuru, pohodila priredbu za Majčin dan u Bilju – i nitko nije imao pojma da se među njih infiltrirala opasna osoba kojoj svakog trenutka može puknuti film. Snimke uhićenja izgledale su kao iz kriminalističkih filmova i ne bi ih se posramio ni najveći holivudski studio. Kad zastaneš na trenutak i razmisliš kako je svladana i uhićena na cesti kojom često prolaziš, gdje je policajca porezala po vratu, ne bude ti nimalo svejedno. A kako li je tek jadnoj profesorici svih ovih godina.
Prije otprilike tri godine radio sam intervju s Emom u kojoj smo se prisjetili brojnih priča zbog kojih je stavljala glavu u torbu (iako ova hrabra novinarka ne gleda tako na to), a još jedna priča koju bih izdvojio datira od prošle jeseni, kad je razotkrila prevaranta koji prerušen u ženu zavodi starije muškarce zbog njihove imovine. Još jedna psihički nestabilna osoba prijetila je Branici da će “završiti kao Pukanić” i pljunula joj u lice, a početkom ove godine pravda ga je sustigla i proglašen je krivim. Zbog takvih priča, tko zna koji put, skidam kapu kompletnoj redakciji “Provjerenog” i iščekujem nove priče.