Koliko god se trudim biti dobro obaviješten o svim serijama budući da zbog posla pratim taj svijet televizije, čak i meni neke promaknu ispod radara. U takvim slučajevima uvijek je dobro imati kolege i prijatelje koji su nešto pogledali i kunu se da je odlično, a po mogućnosti poznaju tvoj ukus i znaju da će se i tebi svidjeti.

Tako je bilo i s antologijskom serijom “Američki zločin”, čija je prva sezona bila mračna i pomalo teška za gledanje pa sam od nje odustao. Iako sam bio svjestan silnih priznanja koja je serija pokupila za drugu sezonu, nisam joj se odlučio dati šansu jer sam, logično, mislio da je slična prvoj (koja nije bila loša, naprotiv). Tako je jedan kolega u šali rekao da će prestati razgovarati sa mnom ako ne pogledam drugu sezonu, a ja sam pristao uz uvjet da on pogleda jednu seriju na moju preporuku. I tako je sve krenulo...

U posljednjih nekoliko godina antologijske serije odvele su nas na razna mjesta: unutar umova manjkavih policajaca, među zidine kuće ubojstava i na daleka mjesta gdje nas građani pozdravljaju nezaboravnim naglascima. “Američki zločin” je u svojoj prvoj sezoni izgradio vlastiti svijet drugačijim pitanjima rase i predrasuda, dok je rješavao ubojstvo u malom gradu. Sada, u resetiranoj drugoj sezoni, serija odvodi gledatelje na još teže mjesto dok pokušava razotkriti mračno podzemlje srednje škole, temu silovanja koja se ne obrađuje tako često, i nastavlja trend društva u kojem se veličaju sportaši, dok se okreću leđa njihovom nedokučivom ponašanju.

Priča se vrti oko Taylora Blainea (talentirani Connor Jesup), neprilagođenog srednjoškolca koji se želi uklopiti u ekipu popularnih, bogatih klinaca u njegovoj novoj školi, za koju njegova samohrana majka jedva izdvaja 20 tisuća dolara školarine. Kad je pozvan na tulum kapetana košarkaške reprezentacije, njegova zamišljena ulaznica u svijet popularnih ubrzo je isjeckana na komadiće kad ga nadrogiraju i seksualno zlostavljaju, a usput i snime te fotografije ošamućenog kolege prošire po cijeloj školi. Kad školski dužnosnici, uključujući ravnateljicu Leslie Graham (izvrsna Felicity Huffman), načuju za fotografije, to dovede do Taylorove suspenzije i eventualnog priznanja koji se protežu kroz ostatak sezone. U središtu svega je Taylorova majka Anne (Lili Taylor), izmučena žena okovana krivnjom, jer nije mogla zaštititi sina te ispunjena bijesom prema školskim dužnosnicima koji odbijaju ozbiljnije shvatiti njezine navode. No, dok je majka sigurno osmišljena kako bi probudila empatiju kod gledatelja dok počinje svoju napornu bitku, u prvoj epizodi oprezni su s otkrivanjem što se točno dogodilo na zabavi. Umjesto toga dopuštaju vašoj mašti da popuni praznine kroz ostale likove, uključujući i majku jednog od optuženih (tumači je Regina King).

Iako je svakako izgledno to da bi članovi košarkaške momčadi mogli biti sposobni za takav mračan čin (u jednom trenutku jedan od njih kaže drugima kako bi “tako volio silovati” jednu učenicu), smisao serije je izgurati pretpostavke iz glave gledatelja i dokazati da ono što je prvo predstavljeno nije nužno istinito. Tijekom jedne scene trener momčadi (Timothy Hutton) potajno snima ples navijačice, što dovodi publiku do pomisli da je pedofil. Kasnije se otkrije da mu je ona kćer, koju je snimao kako bi pokazao njezinoj majici (Hope Davis) kćerino upitno ponašanje u školi.

Do kraja prve epizode niste sasvim sigurni što se dogodilo, ili tko je kriv, ali ostavlja vas s uznemirujućim osjećajem da čak i kad istina ispliva na površinu, priča neće završiti sretno kao u mnogim drugim dramskim serijama. U tom leži uspjeh inače tmurne i pomalo depresivne serije tvorca Johna Ridleyja.