Zgodan, pravi urbani prizor dijela Industrijske četvrti, oko Mačkamame, view iz Mercatorovog „Astora“ na sunčanu Gacku, esekersku značajnu prometnicu vremena budućeg, razrijeđen i dobrano ošišan parkić platana, tramvajsku štreku, vrtić, promet, muvanje… I sve se nekako slaže u slikovit doživljaj prisjećanja. Već sam pomislila da su prefarbali onaj veseli, šareni tramvaj, oslikano reklamira osječki ZOO, veliki tigar šulja se visokim biljem, a u društvu s još mnogim životinjama, jer osječki tramvaji nisu više crveni, nego šareni. Sve to u stilu novog, merkantilnog doba, često se prefarbavaju u reklamne poruke, crveni su mi bili draži, a i ovaj, zoo-oslikan, baš mi je simpa. I eto ga! Metalozvučno uklizava na tramvajsku postaju, vizavi nama, što kahvu dopodnevnu s gustom ispijamo. Ispraćamo pokretnu zoo-sliku na putu ka Divaltovoj, kad – u vidokrug nam ufurava dimnjačar na bajsu, u punoj radnoj opremi, s onom kapicom na glavi i svinutom četkom oko ramena. Biciklira ka Vinkovačkoj, skreće ulijevo, prema nadvožnjaku što ga više nema, mijenjaju se gradske vizure. Sjetih se poznatog osječkog dimnjačara Šarca i njegovih garavih frendova, što u hodnicima višekatnica (čuvam nekoliko iz Vukovarske ulice), na oglasnim pločama redovito ostavljaše obavijesti – šaljive cedulje rukopisne, zanimljiva sadržaja: „Začepite si u stanu! Idem kuglom na tavan!“ Ispod tintnblaj potpisani unteršrift i crtež dimnjačara. Da sve bude jasno, k'o pekmez. Ne znam zašto se jasnoća uspoređuje s pekmezom, ali tako se kaže, pa mi zgodno pade na um. Dimnjačar skrene, a meni pogled privuku tamne, kuglaste nakupine visoko u granama rijetkih topola, asocirajući na kuglastu simbiozu imele i drveta, a to su zapravo, prije desetak i više godina, bila gusta staništa kolonije vrana. Tako svi govorahu, ali ornitolozima su to gačci, uža rodbina vrana i gavrana, zaštićene vrste. Previše ih je bilo, stalno se vraćahu svojim gnijezdima, gradeći marno nova, možda su čekali nova snimanja hičkokovskih „Ptica III“, no ljudima su silno smetali, obilno kakajući svoje poimanje fortune svuda uokolo, po klupama, toboganima, hodajućim baloncima i patikama, kapama… A o bučnim kriještanjima i crnim vrtlozima nad parkićem i uokolo da se i ne govori. Pa su ih više puta upucavali lovci Mursijanci i stvarno, nestali gaćci. Nu, međutim, nakon dosta godinica, gaćci se polako vraćaju kući, gnijezda je sve više nad ciguli-miguli glazbom tramvajskih tračnica. Sve to u vrtlogu prizora, nespretno sam tražila puce pod jaknom u trenu prolazećeg dimnjačara na bajsu. Nikako da ga nađem, a i željice su mi bljeskajući jurcale mislima, nikako do jedne jedine, važne, kristalno jasne…