Srela sam Seku, dugo se ne vidjesmo, riječ-dvije o nama, poznanicima, reče mi da čuva za mene kitnkes, a ja baš odlučila navratiti do nje ovih dana, ionako moram u njen firtl, dogovorismo se.

Dugo nisam grickala kitnkes, zapravo zadnji je i bio Sekin, ona sjajno priprema taj „sir od dunja“, ili gunja, i jedna i druga voćna riječ rabila se u mojoj familiji, gunje – više. Najbolji kitnkes pravila je moja teta, Ivana Lorbach, uzorna radnica, udarnica, u starom osječkom Kanditu, pedesete prošlovijeke, stavljajući ga u modle - patkice, zeca, mega orahove ljuske, mede… Imao je fin, sladak, nijansu limunkasti okus i šmekajuću oporost gunje, zrele, tek ubrane, iz simplice, ili s ormara. Da soba lijepo miri. Nekad je u taj tvrdi pekmez stavljala orahove police, pričajući događaj iz djetinjstva. Kada je mutika napravila kitnkes i tajno ga dekovala u tamni kutak špajza, nije dala djeci da ga odmah jedu. Mali je Mijo uporno svaki dan molio malkice kitnkesa, a mutika je spremno odgovarala: „Dobit ćeš kad padne snijeg!“ Te je davne zime snijeg poranio, sve je zabijelio jedno jutro. Mijo ustao prije mutike, skačući i dernjajući se radosno po kući: „Hoću kitnkes, hoću kitnkes!“ Majka je sneno promrmljala: „Već sam ti sto puta rekla, dobit ćeš kad padne snijeg!“

Seka mi je približila kutiju s nekoliko formi kitnkesa, neka biram što mi se najviše sviđa. Izabrala sam komad, ne zato što je bio najveći, nego što je bio izliven u modli ribe, s ljuskicama i okom, prava slatka, kitnkesna riba. Još je nisam probala, čekam za to posebne trenutke, djeca će uskoro doći…

Tri dana poslije posjeta Seki nađoh se u Tvrđi, na Sajmu antikviteta, zna se, prva subota u mjesecu, opći prvoožujski muving, nema šta nema, mirišu svježe pečene lepinjice, sreću se i pozdravljaju mnoga radosna lica. Gužve oko nakita, jedna frajla stavlja desetak prstenova na prst, oduševljeno ih zagleda, druga se omata zgužvanim, urolanim, nacigovanim, nabubrenim crvenim šalom, odlaže ga, uzima zeleni. Na podnoj, kamenoj podlozi, uz simpa drvene gljive, crvena klobuka raznih veličina, masovno ih kupuju i nosaju uokolo, ugledah metalne modle za kitnkes. Puno oblika. I riba! Baš onakva, Sekina. Saginjem se, uzimam ribu, s metalnom omčicom za objesiti na zid. E, baš mi takva modla treba, pošto je, sto kuna, kaže prodavač nekako lijeno i konačno. Spustila sam modlu za kitnkes, preskupo mi, odmah se uvjerih da je to samo imitacija bakra, i nekako prelagana modla. Ali sam za siću kupila i ponijela drvenu gljivu za moje dvorištance, crvena klobuka s bijelim tufnama. A jedna se prodavačica glasno čudila: „Ne znam šta je tim ljudima, svi k'o sumanuti kupuju te gljive!“